Sat vremena vožnje od Kopenhagena se nalazi jedna stara šuma kojoj smo dali ime “Čarobna šuma” jer je zaista čarobna. Daleko je od puteva i na obali je mora, tako da jedini zvukovi koje ovdje možete čuti su cvrkutanje ptica, more i šuštanje lišća. Boravak u ovoj šumi je odmor i za dušu i za tijelo.

Tlo šume je prekriveno mahovinom iz koje su poput novogodišnjih ukrasa virile bezbrojne gljive raznih boja i veličina.

Ne razumijem se baš u gljive, a u našoj kuhinji se konzumiraju šampinjoni, bukovače i lisičarke tj. gljive koje se mogu kupiti u supermarketu, ali ko se razumije u gljive danas je mogao imati veoma dobar i hranjiv ručak.

Tek kada odete u prirodu i odvojite se od gradske buke i vreve shvatićete koliko smo se otuđili od prirode. Nešto što je potpuno normalno i dio prirodnog ciklusa, kao što su ove gljive, nas, gradske ljude, može da fascinira kao da je u pitanju neka neobjašnjiva čarolija.

A možda i jeste!

Ovo malo brdašce je mravinjak.

Gledam ovaj mravinjak i pitam se da li je život u gradu sličan mravinjaku. Mnoštvo ljudi, koji idu u kolonama svako jutro i svako poslijepodne. Ali ko je i šta je naša matica? Za koga mi radimo?

Šta nas motiviše da vrijedno obavljamo svoje poslove iako bi nekada radili nešto drugo, kao na primjer prošetali šumom jedan lijepi jesenji dan umijesto da ga provedemo u nekoj zagušljivoj kancelariji ispred kompjutera i hrpe prašnjavih papira?

Pitam se također da li mravi imaju nezaposlene i biro za zapošljavanje i da li imaju problem sa psihijatrijskim bolestima?

Kada govorimo o životinjama koje žive u zajednici najčešće se tu umješa teorija o evoluciji, o preživljavanju najjačih i najsposobnijih koja kaže da slabiji jednostavno budu ostavljeni ili odbačeni. Ali, da li je sve tako jednostavno i u svijetu životinja?Životinje upravo žive u zajednicama da bi omogućile što bolji opstanak vrste. One će braniti jedna drugu od napada predatora. Delfini, na primjer, pomažu ranjenoj životinji tako što je na svojim leđima iznesu na površinu vode do vazduha.

Ljudi, koliko god istraumirani ratovima, religijskim i nacionalnim neslaganjima, ipak, u određenim situacijama, znaju da stave nesuglasice na stranu i da pomognu jedni drugima. To što se trenutno dešava u Evropi meni izgleda kao vrhunac borbe između vjere u ljude i straha od nepoznatog. A sve se postavlja u neku ekonomsku šemu o tome šta se isplati a šta ne, što naravno da izaziva strah, a strah za egzistenciju je jedan od jačih. Već su počele priče o tome koliko će evra koštati izbjeglice i to evra koji nisu uračunati u ovogodišnje budžete. Jadna Evropa, moraće da odštampa još malo šarenih papira da bi mogla pomoći gladnim izbjeglicama. Skupe su štamparije u Evropi.

Strah od nepoznatog u sebi sadrži više slojeva.

Ne samo što moramo da se brinemo za prostu egzistenciju već i za socijalno nametnute ideale i priče o tome kako i zašto jesmo dio nekog društva. Kakvi su Njemci, Mađari, Danci, Srbi ili Bosanci? Šta je to što nam je zajedničko, a šta je to što nas razdvaja? Ko je bio bolji, a ko lošiji? A kada se nađete u konkretnoj situaciji vidjećete da su to sve ljudi kao vi i ja i da će svako reagovati na svoj način bez obzira na to da li ima njemački, danski ili srbijanski pasoš.

Ljudi zapadne Evrpope su postali uveliko ovisni od komfora koje im moderno društvo nudi. Nove stvari se ovdje kupuju ne zato što su stare stvari pokvarene već zato što su postale demode. Na zapadu vlada totalna perverzija potrošačkog mentaliteta koja se već odavno širi i u ostale dijelove svijeta. To je najočiglednija posljedica ekonomije progresa; kupovati i trošiti što više, čak i kada vam sve te stvari više nisu ni potrebne.

Kupovina je postala dio stvaranja identiteta. Kroz kupovinu se liječimo strahova, izražavamo svoju kreativnost i svoj socijalni status. Danas se ne kupuju samo stvari već i doživljaji, doživljaji koji su nekada bili besplatni. I onda, kada osjetimo da bi ti komfori mogli da nestanu sasvim je normalno da osjećamo strah.

Evropljani se boje promjena i u suštini su umrtvljeni raznim sedativima ili su toliko zaokupljeni trkom za uspjehom i bogatstvom da prosto nemaju vremena da stanu i da sagledaju stvarnost oko sebe. Neki čak i boravak na socijalnim medijima smatraju svojim socijalnim životom. Jedne prilike sam bila na nekom predavanju sa jednim socijalistom i odmah poslije predavanja on je sjeo da napiše post na Fejsbuku. Pitala sam ga, zar to ne može da pričeka, a on mi je odgovorio da ako se nešto ne pojavi na Fejsu onda kao da se nije ni desilo. Tada mi je bilo jasnije da mlađe generacije u stvari sve više žive “on-line” i da su ti statusi veoma bitni, jer to je veliki dio njihove stvarnosti. Na Fejsbuku se kritikuju političari i razmjenjuju nekad veoma provokativne riječi, ali suština društva se ne mijenja jer to su ipak samo riječi.

Moram priznati da sociajlni mediji imaju jednu pozitivnu stranu – dijeljenje informacija i mišljenja koje nikada ne biste vidjeli u konvencionalnim medijima, te tako i potisnute informacije dobivaju širu publiku.

Sada znate zašto mi godi izlet u šumu. Mir i tišina su lijek za um koji se vrlo brzo napuni nakon nekoliko sati pored kompjutera, a i boravka sa ljudima. Da, šuma odmori i od ljudi.

I tako šetam čarobnom šumom i gledam sve te raznobojne gljive i pitam se koliko se ljudi otrovalo da bi drugi naučili koje su gljive jestive, a koje ne. Mnoge stvari u životu učimo iz iskustva. Danas postoji toliko znanje, a internet nam je približio mnoge informacije, ali i dalje ljudi umiru berući gljive sami. Ljudi ponavljaju iste greške iz dana u dan, iako je znanje na dohvat ruke.

U prirodi, kao i u organizovanom društvu, postoje predatori i to je vjerovatno jedan od najkonkretnijih strahova sa kojima se mnogi suočavaju. Kako se zaštiti od predatora?

Danas je problem u tome što je predator postao sam sistem i time vrlo nedokučiv i apstraktan neprijatelj. Na koga se ljutiti kad nema posla i kada stvari ne idu dobro? Na državnog službenika, koji u suštini isto tako brani svoju egzistenciju ili na samog sebe? Tu se ponovno upliće teorija o preživljavanju najsposobnijeg te se pojedinac osuđuje jer nije dovoljno dobar da opstane u sistemu. Umjesto da se sistem pobrine za njega, što u stvari i jeste poenta života u društvu, da se život olakša svima, pojedinac danas mora da dokaže da je dovoljno dobar i poslušan posluživač sistema. Pred današnjim sistemom smo svi isti, svi smo radna snaga koja ga održava u životu. Pitam se da li je sistem naša matica?

Život podređen sistemu stvara jedan vrlo bitan problem, a to je uvjerenje da stvari treba raditi na određen način, jer tako jeste i jer smo tako naučeni. Neki će pak reći, pa tako je uvijek bilo. Kada odete u prirodu vidjećete da ni priroda ne prati pravila, kao i ovo drvo na slici dole, koje raste poput nekog ogromnog korjena koji raste malo ispod, a malo iznad zemlje. Priroda ne zna šta je strah i čini se da se sve dešava nekako spontano, a ipak kao da sve ima svoj smisao i svoju svrhu.

Boravak u prirodi može zaista da bude vrlo korisno provedeno vrijeme. Pronalazač Nikola Tesla je u svojim memoarima pisao da je sve svoje ideje dobio boraveći u prirodi i meditirajući. Boravak u prirodi nas prizemljuje i budi zdrava razmišljanja, jer nas podsjeća da smo i mi dio nje i kako suština jeste vrlo jednostavna, a manjkavost jezika je samo iskomplikuje.

Zaboravili smo slušati tišinu

Tišina prirode je u stvari mnoštvo zvukova, zvukova koji su se izgubili u buci moderne gradske mašine .

Život u gradu, odsječen od prirode, sa iskonstruisanim parkovima I ZOO vrtovima nam nudi vještački doživljaj prirode kao i osjećanje da smo mi ljudi bolji i pametniji od prirodnog svijeta oko nas. Da, mi imamo razum i to je vjerovatno jedna od osnovnih karakteristika čovjeka, koja ga dijeli od ostalih živih bića. Pitanje je, da li nas je razum učinio boljima?

Jedan od čestih opisa modernog čovjeka je da smo postali indiferentni, nezainteresovani i otuđeni od svoje prirode i duhovnosti, a i jedni od drugih. Zaokoupljeni modernim igračkama sve manje imamo vremena da posmatramo stvarni svijet i život koji se upravo dešava oko nas, a život se konstantno dešava i dešavaće se i kad nas više ne bude.

Pred nama je staza koja vodi negdje, a gdje će nas zaista odvesti samo možemo pretpostaviti. Neko mi je jednom rekao da je lijepo imati cilj u životu, ali da je poenta znati uživati u samom putu do tog cilja.

Kako uživati ako je staza veoma grbava?

Na to pitanje nema jednostavnog odgovora jer možda je ta grbava staza naporna meni, ali će nekome biti samo blago zatalasana. Možda postoji i neka druga staza koju još nismo oprobali. Nekad mi se čini da ljudi radije idu grbavom stazom, jer im je poznata. Hoću reći da je uživanje kao i sve u životu ovisno od nas samih i od toga koliko smo voljni da se suočimo sa sopstvenim strahovima. Da, život može biti surov i zašto da se ja osjećam odgovornim za neki sistem koji je postavljen prije 100 godina, pitao bi neko?

To što mogu ja da uradim je da učim, da slušam i  da posmatram sebe i svijet oko mene. Ja mogu da svijet gledam kao čudo, koje se trenutno dešava pred mojim očima i da vjerujem u ljudsku saosjećajnost, u ljubav, jer ne bi bili ovjde i čitali ove riječi da ona ne postoji. A postoji i strah, a strah može da nas odvede i do slobode i do zarobljeništva.

Teško je mijenjati svijet. Puno je lakše promijeniti svoju perspektivu. Ta staza nije baš najlakša, ali donosi zadovoljstvo, jer tada znate da su izbori vaši kakve god njihove posljedice bile. A posljedice su, čini mi se, uvijek ljepše kada stvari radimo iz ljubavi I sa vjerom ljude, a ne iz straha i strepnje da ćemo biti prevareni ili iskorišteni.

To je za mene suština koja može donijeti promjenu i miran san. Živjeti ljubav.

I onda je došlo vrijeme da se ide kući u toplo i sigurno gnijezdo, a sunce je kao i uvijek polako nestalo iza horizonta da nekim drugim ljudima osvijetli dan.

Živjeli 🙂

Nataša