Category Archives: Inspiracija

Miholjsko ljeto u čarobnoj šumi

Jedan od najboljih načina da se opustite i napunite baterije je boravak u prirodi. Šetnja šumom je ne samo dobra za kondiciju već i za vaša pluća. Ako živite u velikom gradu poput mene ovakvi izleti su još potrebniji.

Continue reading Miholjsko ljeto u čarobnoj šumi

Sat vremena vožnje od Kopenhagena se nalazi jedna stara šuma kojoj smo dali ime “Čarobna šuma” jer je zaista čarobna. Daleko je od puteva i na obali je mora, tako da jedini zvukovi koje ovdje možete čuti su cvrkutanje ptica, more i šuštanje lišća. Boravak u ovoj šumi je odmor i za dušu i za tijelo.

IMG_20150928_160110

Tlo šume je prekriveno mahovinom iz koje su poput novogodišnjih ukrasa virile bezbrojne gljive raznih boja i veličina.

IMG_20150928_150547

Ne razumijem se baš u gljive, a u našoj kuhinji se konzumiraju šampinjoni, bukovače i lisičarke tj. gljive koje se mogu kupiti u supermarketu, ali ko se razumije u gljive danas je mogao imati veoma dobar i hranjiv ručak.

IMG_20150928_150721

Tek kada odete u prirodu i odvojite se od gradske buke i vreve shvatićete koliko smo se otuđili od prirode. Nešto što je potpuno normalno i dio prirodnog ciklusa, kao što su ove gljive, nas, gradske ljude, može da fascinira kao da je u pitanju neka neobjašnjiva čarolija.

A možda i jeste!

IMG_20150928_145712

Ovo malo brdašce je mravinjak.

IMG_20150928_152045

Gledam ovaj mravinjak i pitam se da li je život u gradu sličan mravinjaku. Mnoštvo ljudi, koji idu u kolonama svako jutro i svako poslijepodne. Ali ko je i šta je naša matica? Za koga mi radimo?

Šta nas motiviše da vrijedno obavljamo svoje poslove iako bi nekada radili nešto drugo, kao na primjer prošetali šumom jedan lijepi jesenji dan umijesto da ga provedemo u nekoj zagušljivoj kancelariji ispred kompjutera i hrpe prašnjavih papira?

Pitam se također da li mravi imaju nezaposlene i biro za zapošljavanje i da li imaju problem sa psihijatrijskim bolestima?

Kada govorimo o životinjama koje žive u zajednici najčešće se tu umješa teorija o evoluciji, o preživljavanju najjačih i najsposobnijih koja kaže da slabiji jednostavno budu ostavljeni ili odbačeni. Ali, da li je sve tako jednostavno i u svijetu životinja?Životinje upravo žive u zajednicama da bi omogućile što bolji opstanak vrste. One će braniti jedna drugu od napada predatora. Delfini, na primjer, pomažu ranjenoj životinji tako što je na svojim leđima iznesu na površinu vode do vazduha.

Ljudi, koliko god istraumirani ratovima, religijskim i nacionalnim neslaganjima, ipak, u određenim situacijama, znaju da stave nesuglasice na stranu i da pomognu jedni drugima. To što se trenutno dešava u Evropi meni izgleda kao vrhunac borbe između vjere u ljude i straha od nepoznatog. A sve se postavlja u neku ekonomsku šemu o tome šta se isplati a šta ne, što naravno da izaziva strah, a strah za egzistenciju je jedan od jačih. Već su počele priče o tome koliko će evra koštati izbjeglice i to evra koji nisu uračunati u ovogodišnje budžete. Jadna Evropa, moraće da odštampa još malo šarenih papira da bi mogla pomoći gladnim izbjeglicama. Skupe su štamparije u Evropi.

Strah od nepoznatog u sebi sadrži više slojeva.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Ne samo što moramo da se brinemo za prostu egzistenciju već i za socijalno nametnute ideale i priče o tome kako i zašto jesmo dio nekog društva. Kakvi su Njemci, Mađari, Danci, Srbi ili Bosanci? Šta je to što nam je zajedničko, a šta je to što nas razdvaja? Ko je bio bolji, a ko lošiji? A kada se nađete u konkretnoj situaciji vidjećete da su to sve ljudi kao vi i ja i da će svako reagovati na svoj način bez obzira na to da li ima njemački, danski ili srbijanski pasoš.

Ljudi zapadne Evrpope su postali uveliko ovisni od komfora koje im moderno društvo nudi. Nove stvari se ovdje kupuju ne zato što su stare stvari pokvarene već zato što su postale demode. Na zapadu vlada totalna perverzija potrošačkog mentaliteta koja se već odavno širi i u ostale dijelove svijeta. To je najočiglednija posljedica ekonomije progresa; kupovati i trošiti što više, čak i kada vam sve te stvari više nisu ni potrebne.

Kupovina je postala dio stvaranja identiteta. Kroz kupovinu se liječimo strahova, izražavamo svoju kreativnost i svoj socijalni status. Danas se ne kupuju samo stvari već i doživljaji, doživljaji koji su nekada bili besplatni. I onda, kada osjetimo da bi ti komfori mogli da nestanu sasvim je normalno da osjećamo strah.

IMG_20150928_153913

Evropljani se boje promjena i u suštini su umrtvljeni raznim sedativima ili su toliko zaokupljeni trkom za uspjehom i bogatstvom da prosto nemaju vremena da stanu i da sagledaju stvarnost oko sebe. Neki čak i boravak na socijalnim medijima smatraju svojim socijalnim životom. Jedne prilike sam bila na nekom predavanju sa jednim socijalistom i odmah poslije predavanja on je sjeo da napiše post na Fejsbuku. Pitala sam ga, zar to ne može da pričeka, a on mi je odgovorio da ako se nešto ne pojavi na Fejsu onda kao da se nije ni desilo. Tada mi je bilo jasnije da mlađe generacije u stvari sve više žive “on-line” i da su ti statusi veoma bitni, jer to je veliki dio njihove stvarnosti. Na Fejsbuku se kritikuju političari i razmjenjuju nekad veoma provokativne riječi, ali suština društva se ne mijenja jer to su ipak samo riječi.

Moram priznati da sociajlni mediji imaju jednu pozitivnu stranu – dijeljenje informacija i mišljenja koje nikada ne biste vidjeli u konvencionalnim medijima, te tako i potisnute informacije dobivaju širu publiku.

Sada znate zašto mi godi izlet u šumu. Mir i tišina su lijek za um koji se vrlo brzo napuni nakon nekoliko sati pored kompjutera, a i boravka sa ljudima. Da, šuma odmori i od ljudi.

I tako šetam čarobnom šumom i gledam sve te raznobojne gljive i pitam se koliko se ljudi otrovalo da bi drugi naučili koje su gljive jestive, a koje ne. Mnoge stvari u životu učimo iz iskustva. Danas postoji toliko znanje, a internet nam je približio mnoge informacije, ali i dalje ljudi umiru berući gljive sami. Ljudi ponavljaju iste greške iz dana u dan, iako je znanje na dohvat ruke.

IMG_20150910_141006

U prirodi, kao i u organizovanom društvu, postoje predatori i to je vjerovatno jedan od najkonkretnijih strahova sa kojima se mnogi suočavaju. Kako se zaštiti od predatora?

Danas je problem u tome što je predator postao sam sistem i time vrlo nedokučiv i apstraktan neprijatelj. Na koga se ljutiti kad nema posla i kada stvari ne idu dobro? Na državnog službenika, koji u suštini isto tako brani svoju egzistenciju ili na samog sebe? Tu se ponovno upliće teorija o preživljavanju najsposobnijeg te se pojedinac osuđuje jer nije dovoljno dobar da opstane u sistemu. Umjesto da se sistem pobrine za njega, što u stvari i jeste poenta života u društvu, da se život olakša svima, pojedinac danas mora da dokaže da je dovoljno dobar i poslušan posluživač sistema. Pred današnjim sistemom smo svi isti, svi smo radna snaga koja ga održava u životu. Pitam se da li je sistem naša matica?

IMG_20150910_155521

Život podređen sistemu stvara jedan vrlo bitan problem, a to je uvjerenje da stvari treba raditi na određen način, jer tako jeste i jer smo tako naučeni. Neki će pak reći, pa tako je uvijek bilo. Kada odete u prirodu vidjećete da ni priroda ne prati pravila, kao i ovo drvo na slici dole, koje raste poput nekog ogromnog korjena koji raste malo ispod, a malo iznad zemlje. Priroda ne zna šta je strah i čini se da se sve dešava nekako spontano, a ipak kao da sve ima svoj smisao i svoju svrhu.

IMG_20150910_160550

Boravak u prirodi može zaista da bude vrlo korisno provedeno vrijeme. Pronalazač Nikola Tesla je u svojim memoarima pisao da je sve svoje ideje dobio boraveći u prirodi i meditirajući. Boravak u prirodi nas prizemljuje i budi zdrava razmišljanja, jer nas podsjeća da smo i mi dio nje i kako suština jeste vrlo jednostavna, a manjkavost jezika je samo iskomplikuje.

Zaboravili smo slušati tišinu

Tišina prirode je u stvari mnoštvo zvukova, zvukova koji su se izgubili u buci moderne gradske mašine .

Život u gradu, odsječen od prirode, sa iskonstruisanim parkovima I ZOO vrtovima nam nudi vještački doživljaj prirode kao i osjećanje da smo mi ljudi bolji i pametniji od prirodnog svijeta oko nas. Da, mi imamo razum i to je vjerovatno jedna od osnovnih karakteristika čovjeka, koja ga dijeli od ostalih živih bića. Pitanje je, da li nas je razum učinio boljima?

Jedan od čestih opisa modernog čovjeka je da smo postali indiferentni, nezainteresovani i otuđeni od svoje prirode i duhovnosti, a i jedni od drugih. Zaokoupljeni modernim igračkama sve manje imamo vremena da posmatramo stvarni svijet i život koji se upravo dešava oko nas, a život se konstantno dešava i dešavaće se i kad nas više ne bude.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Pred nama je staza koja vodi negdje, a gdje će nas zaista odvesti samo možemo pretpostaviti. Neko mi je jednom rekao da je lijepo imati cilj u životu, ali da je poenta znati uživati u samom putu do tog cilja.

Kako uživati ako je staza veoma grbava?

Na to pitanje nema jednostavnog odgovora jer možda je ta grbava staza naporna meni, ali će nekome biti samo blago zatalasana. Možda postoji i neka druga staza koju još nismo oprobali. Nekad mi se čini da ljudi radije idu grbavom stazom, jer im je poznata. Hoću reći da je uživanje kao i sve u životu ovisno od nas samih i od toga koliko smo voljni da se suočimo sa sopstvenim strahovima. Da, život može biti surov i zašto da se ja osjećam odgovornim za neki sistem koji je postavljen prije 100 godina, pitao bi neko?

To što mogu ja da uradim je da učim, da slušam i  da posmatram sebe i svijet oko mene. Ja mogu da svijet gledam kao čudo, koje se trenutno dešava pred mojim očima i da vjerujem u ljudsku saosjećajnost, u ljubav, jer ne bi bili ovjde i čitali ove riječi da ona ne postoji. A postoji i strah, a strah može da nas odvede i do slobode i do zarobljeništva.

Teško je mijenjati svijet. Puno je lakše promijeniti svoju perspektivu. Ta staza nije baš najlakša, ali donosi zadovoljstvo, jer tada znate da su izbori vaši kakve god njihove posljedice bile. A posljedice su, čini mi se, uvijek ljepše kada stvari radimo iz ljubavi I sa vjerom ljude, a ne iz straha i strepnje da ćemo biti prevareni ili iskorišteni.

To je za mene suština koja može donijeti promjenu i miran san. Živjeti ljubav.

I onda je došlo vrijeme da se ide kući u toplo i sigurno gnijezdo, a sunce je kao i uvijek polako nestalo iza horizonta da nekim drugim ljudima osvijetli dan.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

 

Živjeli 🙂

Nataša

Šta kontroliše tvoje reakcije i kako da preuzmeš kontrolu?

Sjetite se situacije u kojoj ste bili iznenađeni ili prepadnuti. Kako ste reagovali? Kakav ste osjećaj imali u tijelu, u glavi, u rukama? Da li ste nešto rekli, da li ste pobjegli, raspravljali se, zaledili se u mjestu?

Continue reading Šta kontroliše tvoje reakcije i kako da preuzmeš kontrolu?

U ovakvim situacijama je naša reakcija uglavnom pod kontrolm najnižih nervnih centara mozga. Naime, tada punom parom radi dio mozga, koji se zove Amigdala.

Amygdala 1Amygdala_article_by_LeDoux

Amigdala (Lat. corpus amygdaloideum), su dvije međusobno povezane žljezde, oblika i veličine badema, koje se nalaze sa obije strane našeg mozga u blizini sljepoočnica. Amigdala se smatra centrom emocija i kod ljudi i kod životinja. Možete je zvati moždanim alarmom, jer ima sposobnost da u vanrednim situacijama zablokira dijelove mozga i utiče na lučenje hormona stressa, koji nas stavljaju stanje pripravnosti – boriti se ili bježati.

Svaka brza emocionalna reakcija, kad je jezik ili nešto drugo brže od pameti, je u biti reakcija proizvedena u ovom prastarom dijelu mozga. Nekad davno, kada su se naši preci borili za goli opstanak, ovakve brze reakcije su bile vrlo korisne. Put opasnosti od oka i uha pa do amigdale je vrsta neurološke kratice, jer do amigdale stiže samo dio informacija, dok ostatak ide malo dužim putem do neokorteksa (mislećeg dijela mozga). Amigdala ustvari reaguje na neobrađeni, tj. prvi signal koji je dovoljan kao upozorenje koje će aktivirati neku reakciju. Ovo je korisna funkcija zato što čak samo i sekunde mogu biti vrlo bitne pri reagovanju u opasnim situacijama.

Mnogi eksperimenti ukazuju na to da amigdala prerađuje emocionalne informacije koje dolaze izvana, kao i informacije koje su naučene i urođene. Većinom se uticaj amigdale povezuje sa emocijom straha, ali takođe se smatra da amigdala utiče na pozitivne emocije, a i da ona reaguje na muziku i govor,  a koji nisu faktori bitni za opstanak.

Diskusije se još uvijek vode oko toga da li Amigdala u sebi nosi informacije o ranijim doživljajima vezanim za strah. Već je prihvaćena činjenica da je Amigdala bitna kod učenja i pamćenja. Svima nam je poznato da bolje pamtimo događaje koji su u nama izazvali neko jako emotivno stanje. Emocije su bitan aspekt naših doživljaja i što bolje poznajemo i vladamo svojim emocijama, to ćemo se bolje snalaziti u mnogim životnim situacijama, čak i u situacijama kada nas preplave emocije i kada  imamo vrlo malo vremena da razmišljamo.

Kako smiriti naš alarmirani nervni sistem da bi izbjegli neželjene reakcije?

Emocionalni rast i učenje se sve više preporučuju, jer mnoge situacije u kojima se nalazimo su u suštini vrlo socijalne i zahtijevaju razumjevanje emocija i reakcija na samo sopstvenih nego i reakcija i emocija drugih ljudi. Nije dovoljno samo analitičko razmišljanje i inteligencija da bi u nečemu uspjeli i da bi se dobro osjećali u današnjem svijetu. Razvijanjem emocionalne inteligencije ćete reagovati adekvatnije i u iznenadnim i stresnim situacijama. 1995 je Dr. Daniel Goleman je napisao knjigu o emocionalnoj inteligenciji koja je ubrzo postala hit. Danas postoje programi koji pomažu ljudima da razviju ovaj tip inteligencije. Sam lični razvoj je u suštini put ka boljem i dubljem razumjevanju sopstvenih emocionalnih reakcija.

Teorija govori da su emocionalno inteligentni ljudi:

–          samosvjesniji, tj. da bolje poznaju svoja osjećanja i njihov efekat na druge,

–          samoorganizovani su – znaju kako da kontrolišu svoja osjećanja i da spriječe impulsivne reakcije. Opušteniji su i u harmoniji su sa svojim razmišljanjem.

–          Socijalno su svjesni – imaju sposobnost da saslušaju, budu prisutni, uvjerljivi, da sarađuju i oni gaje svoja prijateljstva.

–          Znaju sa ljudima – znaju kako da riješe konflikte, kako da sarađuju, kako da razvijaju druge, a ove osobine ih čine i dobrm vođama.

Emocionalna inteligentnost se vježba, jer suština je odviknuti se starih navika i steći nove, a za to je potrebna predanost i svjesnost o tome u šta smo se uputili.

Više o emocionalnoj inteligenciji i zašto je bitna u danjašnjem svijetu…

Literatura:

Current Emotion Research in Behavioral Neuroscience: The Role(s) of the Amygdala, Jorge L. Armony, Emotion Review, Vol. 5, No. 1 (January 2013) 104–115.

Amygdala Hijack. Whz being clever isn’t everything. Hay Group

The Emotional Brain, Fear, and the Amygdala, Joseph LeDoux 1,2, Cellular and Molecular Neurobiology, Vol. 23, Nos. 4/5, October 2003

Emocionalna Inteligencija, Dr. Daniel Goleman

http://www.medias.rs/2012/10/19/centar-nasih-emocija-amigdala/

On Freedom and Responsibility – A Buddhist Perspective

Kilde

Knowing that we have this great potential, we naturally aspire to freedom. But freedom comes with responsibilities. Many people in the West are very proud to say: We live in a free world, we are free! whereas in fact – from my point of view – they are not. It is true that they are given permission to think, speak and act as they wish, but when such freedom is not supported by wisdom, human beings can behave worse than animals. Although human beings are unique and intelligent, when they lack wisdom, they often misuse their so-called freedom for the wrong purpose. They abuse their mind, their speech and their capacity to act. For me, giving such so-called freedom to people who don’t have the right knowledge and the right training is like giving sharp knives to children. What can a child do with a sharp knife? He will either hurt himself or hurt others. According to my view, such freedom doesn’t really mean too much. You are legally empowered to be free, but within yourself, you are not free at all! Continue reading On Freedom and Responsibility – A Buddhist Perspective

Most people want to be free but don’t want to take responsibilities. But freedom is inseparable from responsibility! If I have the freedom to think, it is my responsibility to think positively. If I have the freedom to speak, it is my responsibility to speak properly and meaningfully. If I have the freedom to act, it is my responsibility to act correctly. Nobody else can take that decision for me. If every human being could feel responsible in that way, the world would be a better place. But most of us do not take any responsibility for what we say, think and do. We always find excuses for ourselves and put the blame on others or on circumstances. It is of course easier to blame others but, according to the Buddha’s teachings, this will not work, we are at least as responsible as the person we blame.

In Buddhism, we talk about karma. Some people do not want to hear that word and say they do not believe in karma. But instead of calling it karma, we can just call it cause and effect and the meaning becomes very simple. If I punch somebody, he will punch me back. If I say bad things about other people, they will say bad things about me. Everything we think, everything we say, everything we do, has consequences. It means we know that whatever we do will produce effects that we will experience. It is like cultivating a field. If we plant pure seeds, we will have a pure crop, but if we sow weeds, we will produce weeds, not a pure crop. We can only clean a field by going into it and picking up the weeds one by one. We can only weed out our mind by meditating and facing our negative emotions, no matter how painful the process may be.

When I look at what is happening these days throughout the world, I wonder how people can ever trust and believe someone else when they don’t even trust themselves, when they don’t even know what’s going on in their own minds? They don’t know themselves well enough. Many people who are mentally not doing very well only talk about their problems and pains, but the minute they get proper help and feel better, they are afraid. Even when they could experience some happiness, theyreject it because they think they do not deserve it. Their ego pushes them in the wrong direction. If one really thinks one doesn’t deserve happiness, why then worry so much about what happens, why complain and why not allow oneself some happiness? Some people are completely wrapped up in pain and suffering, but actually they don’t want to let go of that pain. They identify with the suffering. Most people are afraid of introspection because they feel they have so much unwanted information in their heads, so much unhappiness, that they don’t want to deal with it.

In this way, people project everything onto others and never accept anything as their own responsibility. They always find ways and means to put the blame on everybody else. But practising Buddhism means taking responsibility for ourselves, which means we cannot blame someone else. And if we follow the Buddhist path for a while, we may come to see that there isn’t even any me in the first place to experience such a pain. We solidify the I, and this I then comes with pleasure and pain.

How can we blame others if there is no me? It is me, this big ego, who’s making judgements. Other people are like mirrors. If we have no mirror, how can we see our reflection? We cannot put the blame on others or on circumstances and take no responsibility for ourselves. This is very easy to understand and it helps us to see the necessity of practice and meditation, of learning to think, speak and act positively and meaningfully, of developing our potential properly. Otherwise we become a crazy and harmful race.

Looking back in history, Buddha, Christ and all the great teachers recognised their potential and used it. They took full responsibility in perfecting their potential and now, 2500 years later, we are still benefiting from their taking this responsibility. Other human beings had exactly the same potential but used it the wrong way. It has recently caused two World Wars, cost millions of lives and brought misery to many more. We can clearly see the difference. The former brought benefit, happiness and everlasting knowledge to their fellow human beings. The latter, misguided, ignorant and lacking wisdom, used their potential to destroy life and we don’t even want to remember their names. In order to take full responsibility for our actions, our speech and our thoughts, it is essential to see that it’s time for all of us to tame and train our body, speech and mind.

Šveđani dokazali: Treba raditi 6 sati dnevno

Sve je više dokaza da je eksperiment jednog gradića u Švedskoj o skraćenom radnom vremenu urodio plodom. Radnici su srećniji, a samim tim i efikasniji.
Radnici u SAD provedu u proseku 47 sati nedeljno u kancelariji prateći trend da rade duže i više kako bi bili bolji radnici. Međutim, jedan starački dom u Švedskoj pokazao je pozitivne rezultate eksperimenta koji je uveden prošle godine.

Continue reading Šveđani dokazali: Treba raditi 6 sati dnevno

Naime, podsetimo, jedan grad u Švedskoj stavio je na test osmočasovno radno vreme tako što je uveo radni dan koji traje šest sati, ali za punu platu.

U aprilu 2014. godine Vlada Gothenburga počela je sa ovim eksperimentom u nadi da će kraće radno vreme uticati na smanjenje bolovanja, a da će istovremeno podstaći produktivnost na poslu i tako uštedeti državi novac.

U domu za brigu o bolesnima šest sati rada i redovna plata pokazali su se kao odlična kombinacija, piše “Gardijan”.

Ovaj model počele su da prate i neke druge ustanove, jer je nega postala bolja, a radnici su imaju kvalitetniji život, što im omogućava da se na poslu bolje staraju o svojim pacijentima, a kod kuće da vode bolju prigu o svojoj porodici, ali i o sebi samima.

“Nekada sam bila non-stop iscrpljena… došla bih kući i samo se onesvestila na sofu. A sada imam mnogo više energije i elana kako za posao tako i za porodični život”, kaže jedna medicinska sestra.

I neki veliki poslodavci počeli su da testiraju ovakav skraćeni radni dan. Isto je radilo jedno odeljenje Tojote i rezultati su bili dobri.

Nedavno je i dr Pol Keli sa Oksforda tvrdio da je vreme za veliku društvenu promenu koja će radno vreme i održavanje nastave prilagoditi biološkom satu ljudi, piše b92.

U vreme kada brzo živimo, sve je teže uskladiti porodične i poslovne obaveze. Ono što bi mnogima olakšalo život je fleksibilno radno vreme. Ali ta fleksibilnost ima i svoju cenu.

Izvor: srbijadanas.com

Kognitivna disonanca

Sjetite se kada ste zadnji put diskutovali neku temu sa prijateljem ili kolegom, a da vaše mišljenje nije bilo prihvaćeno. Dobili ste možda kritiku ili protuargument. Kako ste se osjećali u tom momentu u svome tijelu? Da li ste osjetili nešto u stomaku ili u glavi? Da li ste odmah počeli da branite svoj stav, ili vam se razmišljanje blokiralo pa ste se povukli, ili ste mirno saslušali kritiku i pokušali da je konstruktivno shvatite?

Continue reading Kognitivna disonanca

Sve su to načini reagovanja u situacijama kada osjećamo prijetnju na naš integritet. Najnovija istraživanja iz neurologije ukazuju na to, da naš nervni sistem reaguje na isti način kada nam prijeti realna opasnost, kao i kad smo kritikovani ili kad doživimo sukob mišljenja. Kako ćemo u datoj situaciji reagovati zavisi od više faktora. U psihologiji se često ističe da nam je u prirodi da težimo ka tome da ostanemo dosljedni svojim stavovima i mišljenjima, jer shvatamo sebe kao prilično nepromjenjljivu individuu, čija se individualnost odlikuje određenim stavovima i idejama, koji su osnovni pokretač naših reakcija u odnosu sa socijalnom okolinom. Tako da, ako vjerujemo da je školovanje dobro i korisno, vjerovatno ćemo savjetovati i druge da se školuju.

Postoje situacije kada, iz raznih razloga, djelamo protivno svojim osnovnim stavovima. Često radimo stvari koje nisu dosljedne našem znanju ili stavovima. Mnogi pušači, na primjer, znaju da je dim štetan za organizam, ali i dalje nastavljaju da puše. Kada lažemo, znamo da samo lažemo I sebe, pa ipak to radimo. Često ovakve radnje objašnjavamo tako što pronalazimo argumente, koji opravdavaju naše ponašanje i time smirujemo svoju savijest. Pušenje me smiruje, ne pušim baš puno, to je nešto samo moje, ili lažem da bi zaštitio druge, to je samo mala laž i sl.

Kada nam ne polazi od ruke da racionalizujemo svoje ponašanje, tada dolazi do psihološke nelagodnosti, tj. do kognitivne disonance. Kada govorim o kogniciji, mislim na sve mentalne procese koji nas čine ljudima, kao što su mišljenje, percepcija i sposobnosti rješavanja problema.

Disonanca je neusaglašenost, a u običnom jeziku možemo je i nazvati frustracijom ili nedostatkom ravnoteže.

Kognitivna disonanca je mentalni process, koji se javlja kada su neka dva stava/razmišljanja u međusobnom konfliktu. Sistem teži da ispravi tu grešku i prihvata jedan stav da bi se vratio u ravnotežu. Socijalni pritisak može uticati na to da prihvatimo stav/razmišljanje sa kojim se u suštini ne slažemo. Da bi to mogli uraditi moramo i sebe ubijedit da je izbor valjan, te smo primorani pronaći objašnjenje koje opravdava naš izbor.

Ovaj mentalni proces u većini slučajeva nije nimalo ugodan, pogotovo kada osjećamo da kršimo svoje stavove da bi ostvarili prihvatanje ili naklonost drugih ljudi.

 Zašto dolazi do ovakvih situacija?

Postoje mnogi razlozi i mnoge moguće situacije u kojima će se lični stavovi suprotstaviti samoj situaciji i našem reagovanju u datoj situaciji. Vjerovatno nam je svima poznato da ponekad radimo stvari zato što je to stav firme ili familije, iako osjećamo da se sa takvim ponašanjem ne slažemo. Često se nalazimo u situacijama koje nisu sasvim jasne i primorani smo da ih tumačimo kako najbolje možemo. U takvim situacijama dolazimo do brzih rješenja. U današnje vrijeme ”brzog življenja” takvih je situacija mnogo.

Jutro je, kasnimo na posao, djeca žele da pogledaju svoj omiljeni crtić pa se sporo oblače, a nama se žuri da stignemo na bitan sastanak. Raste nam pritisak i popušta strpljenje. Povisićemo glas ili možda uraditi nešto ekstremno. Sa jedne strane pokušavamo da ostanemo dosljedni svojoj odgovornosti prema poslu, jer ne želimo da kasnimo iz poštovanja prema kolegama. Sa druge strane radimo nešto, što nije u saglasnosti sa osjećanjem odgovornosti prema sopstvenoj djeci, koja nisu ni svjesna naše unutrašnje borbe da sve stignemo i da budemo i dobri kolege i dobri roditelji. Javlja se psihološka nelagodnost, neuravnoteženost stavova i želja.

cognitive dissonance

Kako se nosimo sa tim i kako racionalizujemo svoje postupke?

Jako je bitno ostati uravnotežen u današnjoj trci sa vremenom. Kognitivna disonanca može biti momentalna, tj. kada se javi u samom trenutku odluke. U ovom slučaju vrlo brzo racionalizujemo postupak: ”Pokušamo da izgladimo odnose sa djecom na putu u školu”.

Problem nastaje kada kognitivna disonanca ostaje prisutna, tj. kada je balans teže pronaći. Možda se nalazimo u takvoj životnoj situaciji, da svakodnevno radimo stvari koje nisu u saglasnosti sa našim osnovnim stavovima. Možda radimo u firmi gdje smo dobili novi zadatak, čije se izvršavanje protivi našim stavovima. Kada se sa ovakvim problemom suočavamo svakodnevno, tada se nalazimo u stanju konstantne neuravnoteženosti ličnih stavova i zadataka koje obavljamo. Ovakvo stanje može dovesti do mnogih boljki modernog vremena kao što su stres, depresija, anksioznost, a i fizičke bolesti kao što su hronični bolovi.

Da se vratimo na početak. Isti neurološki procesi se aktiviraju u stvarnoj opasnosti kao i stanju kognitivne disonance, tj. neslaganja na mentalnom nivou. Aktiviraju se fiziološki mehanizmi kao što je promjena krvnog pritiska, povišeno lučenje adrenalina, napetost mišića, tj. generalno povišena fiziološka pripravnost.

U slučaju kognitivne disonance je sama prijetnja manje jasna. Kada nam prijeti pas, možemo pobjeći ili se pokušati odbraniti. Kada nam prijeti lična savijest, mogućnosti reagovanja su malo drugačije. Pri kognitivnoj disonanci je prijetnja usmjerena na naš osobni integritet i dosljednost. Kako se nositi sa takvom vrstom prijetnje? Svako od nas ima određeno znanje o životu. To znanje se odražava u našim stavovima i postupcima. S vremena na vrijeme mi dobijemo nove informacije, koje govore nešto novo i drugačije od onog što već znamo. U današnje vrijeme informisanosti, mnoštvo informacija nas bombarduje sa svih strana. Preko medija i kroz priče sa ljudima oko nas, svakodnevno primamo informacije o tome, kako treba da se hranimo, šta je zdravo a šta ne, kako da se oblačimo, kako da odgajamo djecu, kako da se ponašamo i u šta da vjerujemo. Naše svakodnevne odluke se formiraju tako što informacije koje konstantno dobijamo iz okoline naš nervni sistem upoređuje i usklađuje sa postojećim znanjem i tjelesnim reakcijama (ovaj proces je uglavnom nesvjestan, da bi mogli što brže i efikasnije da reagujemo).

Kako ćemo se odnositi prema svim tim informacijama ovisi od naše otvorenosti ili skeptičnosti prema novitetima. Ako smo uvijek išli istom stazom, bez puno promjena, navikli smo na sigurnost jednoličnosti i tada ćemo teže prihvatiti nešto novo i drugačije. Ljudska istorija je puna primjera da novim saznanjima treba vremena da postanu opšte prihvaćene činjenice. Zato nemojte očajavati. Možda i čitanje ovih redova u vama izaziva kognitivnu disonancu. Ne zaboravite da su ljudi dugo vremena vjerovali da se sunce okreće oko zemlje. Galileo Galilei je u 17-to vijeku zbog podržavanja Kopernikove ideje o Heliocentrizmu bio proganjan od strane inkvizicije. Tako i u našem malom individualnom svijetu postoje sile koje se bore da zadrže neko staro vjerovanje pronalazeći argumente koji ga podržavaju. To je jedan sasvim priodan proces zaštite ličnog identiteta i integriteta. To je proces koji se dešava u svim ljudima i koji je dio ličnog rasta i širenja svijesti o ljudskom postojanju i postojanju svijeta oko nas.

Najnovija istraživanja iz neurologije ukazuju i na to da naš nervni sistem nema centralni sistem iz kojeg dolaze informacije, drugim riječima naš sistem nema centralnu vladu. Funkcionisanje nervnog sistema se sastoji od konstantne saradnje neuralnih veza koje koordiniraju nove i stare informacije. Od momenta do momenta nervni sistem tumači informacije stvarajući sliku stvarnosti.

To što nam pravi probleme jeste činjenica da smo odrastanjem indoktrinirani da vjerujemo da imamo nepromjenjiv identitet. Nelagodnost koju osjecamo kada se suočimo sa kontradiktornim informacijama pokušavamo da riješimo na razne načine.

Zamislite da jako volite da pijete mlijeko. Jedan dan pročitate u vijestima da mlijeko nije dobro za zravlje prema novim naučnim studijama. Da li ćete nastaviti piti mlijeko mirne savijesti? Neki će provjeriti ovu informaciju i pronaći druge informacije koje govore da je mlijeko korisno i da korisne strane nadjačavaju štetne. Sa ovakvim informacijama se svakodnevno susrećemo i pravog odgovora nema. Odgovor se nalazi u vašem ličnom shvatanju ovih informacija i spremnosti da ih ili integrišete ili odbacite. Možda ćete prestati čitati vijesti kako bi izbjegli ovakve dileme. Poenta je u širenju svjesti o ličnoj odgovornosti.

Mi živimo u jednom veoma interesantnom dobu, dobu pristupačnosti informacijama. U vrijeme Galilea je samo mali broj ljudi mogao pročitati njegove knjige i dati mu podršku. Danas je velikom broju stanovnika planete dostupan internet, a time i pristup informacijama. Informacija je mnogo, što čini da je kognitivna disonanca mnogo prisutnija u našim životima. Danas su, na primjer, u medijima vrlo prisutne informacije o tome šta je dobro za zdravlje a šta ne. Možda vam je neprijatno na poslu jesti nešto masno, ako većina vaših kolega izražava stav da masnoća nije dobra za zdravlje krvnih sudova. Tako se nađete primorani da promjenite sastav svog ručka da bi se uklopili u prihvaćenu cjelinu. Rješili ste kognitivnu disonancu. Na poslu jedete salatu, ali kad dođete kući spremite si jedan dobar masni sos i sočnu šniclu. Šalu na stranu. Činjenica je da se ovakve stvari danas svakodnevno dešavaju.

Da privedemo ovo kraju. Poenta je da kognitivna disonanca, ako je konstantno prisutna može izazvati stres, a stress potom može dovesti do depresije ili anksioznosti ili do fizičke bolesti. Konstantno analiziranje i vaganje stavova i mišljenja može biti veoma naporno.

Šta da se radi?

Sama svjesnost činjenice da nas je odrastanje u određenoj kulturi i društvu programiralo da prihvatamo i odbacujemo određene informacije je korak ka opušenijem življenju.

Svakodnevno oprostite sebi a i drugim ljudima i živite svjesno.

Nemojte stvari uzimati preozbiljno.

Dopustite sebi da pogriješite.

Dopustite sebi mogućnost promjene stava.

Nemojte se bojati autoriteta i vjerujte sebi i svojim osjećanjima.

Autor: Nataša Stajic

Komedija i tragedija života

Kada nam sve ide od ruke život se čini lak poput sjemenki maslačka koje slobodno lete nošene proljetnim vjetrom. Onda, odjednom naleti mračan oblak i sve izgleda mnogo drugačije.

Pitanje ove iluzije života koja se konstantno izmjenjuje jeste, da li život uzimati ozbiljno ili ne? Da li život gledati kao tragediju ili kao komediju?

Ili, ili? To su dvije strane životnog iskustva i vjerovatno su obje potrebne da bi život bio potpun, jer da nije tragedije ne bi znali šta je komedija, a da nije komedije ne bi znali šta je tragedija. To su suprotnosti, krajnosti života, ali šta se nalazi između?

Rad sa ljudima i sa njihovim veoma raznolikim životnim iskustvima me je naučio da je život igra konstantnog pronalaženja ravnoteže između raznoraznih krajnosti i suprotnosti. Tragedija je bolna, ali bez nje ne bi bili ljudi. Komedija iscjeljuje bol izazvan tragedijom, poput svjetlosti koja nam omogućava da vidimo šta se nalazilo u tami. Komedija ima sposobnost da nam ukaže na raznorazne besmislenosti kojima se bavimo stvarajući sebi a i drugima probleme, prepreke i raznorazne brige. Komedija priznaje tragediju, ali je čini lakšom i podnošljivijom.

Život jeste i vjerovatno će uvijek biti ispunjen suprotnostima i kontradiktornostima. Jedan od najvećih ljudskih izazova jeste svijesnost o tome da sve ima svoj početak i kraj. Svjesnost o sopstvenoj smrtnosti je jedinstvena karakteristika ljudskog uma i kulture koja nas razdvaja od drugih živih bića na ovoj planeti. Svjesni smo da život ima kraj, ali ne znamo šta taj kraj u svojoj potpunosti znači. Jednoga dana ste se rodili, probudili se i ne sjećate se šta je bilo prije. Jednoga dana ćete samo sklopiti oči i šta onda?

Continue reading Komedija i tragedija života

Kultura nam daje raznorazna rješenja o tome kako da se nosimo sa tim pitanjem, koje neminovno izaziva strah i nesigurnost. Sve religije svijeta su proizvod ovog znanja, te svaka na svoj način nude utjehu i rješenje.

Danas imamo nauku koja nam nudi novo objašnjenje, novu priču o ljudskom postojanju, o životu i o smrti.

Da li smo u suštini duše koje su došle u ovu realnost da bi stekle određeno iskustvo ili smo, kako nas nauka uči, samo biološke mašine, slučajnost procesa evolucije?

Odgovor ne znam, niti vjerujem da iko ima odgovore na sva pitanja koja naš čudesni um ima sposobnost da postavi. Jedino što znam jeste da postoje pitanja i da je ljudska svijest dar koji sa sobom nosi i mogućnost tragedije i mogućnost komedije. Šta će prevagnuti ovisi od nas samih i naše voljnosti da otvorimo svoj um i prihvatimo postojanje obje mogućnosti.

Još korisnije je zapitati se kako bi naš život izgledao da smo se rodili u nekoj drugoj kulturi koja zagovara drugačije shvatanje života.

Ljudi koji putuju i koji su živjeli sa drugim kulturama su time dobili jedinstvenu mogućnost da bolje sagledaju cjelinu, da vide svoju kulturu iz vana, iz druge perspektive. Susret sa drugom kulturom nas čini samosvjesnima i otvara nam vrata znanja o tome da postoje mnoga rješenja i načini pristupa životnim problemima i izazovima. Kada se nađete u drugoj kulturi shvatićete koliko je vaše ponašanje i doživljavanje svijeta uslovljeno ritualima i simbolima kulture u kojoj ste odrasli. Način pozdravljanja, religijski rituali, moral, učenje o vrlinama, sam odnos prema nepoznatom i drugačijem. Svaka kultura ima svoju priču o životu, o tome  šta smo, ko smo i kako najbolje provesti ovo vrijeme koje nam je dato? Svaka kultura ima svoju priču o odgovornosti, o moralu, o tome šta je prihvatljivo a šta ne i kako se nostiti sa tragedijom života. Kada se susretnemo sa drugačijom kulturom i drugačijom pričom od naše tada ćemo ili početi ispitivati sopstvenu priču, ili ćemo je početi čuvati i braniti kao da je ona jedina istina koja postoji.

Možda je najbolja reakcija moći vidjeti u tim razlikama shvatanja samu komediju života, jer kad vam se otvore pogledi i kada shvatite da svijet uvijek postoji samo iz vaše perspektive, koja je u suštini uslovljena kulturom, biće vam jasno da mi samo dijelimo neku društveno-kulturnu priču (lokalnu istinu), a da u suštini nikada ne možete u potpunosti znati šta drugi ljudi misle ili osjećaju. Tada ćete se približiti komediji ljudskih odnosa i našeg odnošenja prema samom životu.

Ljudi su stoljećima živjeli u raznim vrstama zajednica i može se već reći da nam je u genima da prihvatamo priču zajednice, tj. većine, koja utiče na razvoj te zajednice u ovom ili onom pravcu. Pomislite samo na odgoj djece. Kada im kažete da nešto urade ona vas pitaju zašto, a vi im kažete, zato što ja tako kažem ili zato što tako treba (tako se radi kod nas). Dijete će taj odgovor jedno vrijeme prihvatati, ali u jednom momentu će početi da postavlja više pitanja i da izaziva tu kulturnu priču na osnovu koje ste ga odgajali. To je u stvari fantastična stvar i velika je šteta što naše škole sve manje pažnje posvećuju umjetnosti postavljanja pitanja, a sve više odgoju osoba koje će da rade onako, kako im autoriteti kažu. Pogotovo danas, kada je društvo podređeno mehanizmima ekonomije, djecu odgajamo da budu dobri poslužitelji sistema, a ne da se pitaju o životu i o tome šta nas čini ljudima, bilo gdje da smo rođeni i u bilo kojoj kulturi da smo odrasli.

Većina naših problema, zbog kojih se obraćamo raznim terapeutima, psiholozima i doktorima proizilaze iz naše otuđenosti od samog života i od sebe samih. Kada to kažem mislim na naše rigidno shvatanje sopstvenog mjesta u nekom društvu, familiji ili kulturi. Često radimo stvari ne zato što nam to tako srce govori već zato što smo tako odgojeni i zato što mislimo da se to očekuje od nas.

Iako se uglavnom vodimo svim tim uglavnom nepisanim pravilima grupe mi istovremeno mislimo da imamo neku stalnu i unikatnu ličnost. Zato je i teško raditi na sebi jer mislimo da je ličnost nepromjenjiva. Kada vas upitam ko ste, šta ćete odgovoriti?

– Majka, otac, radnik, stručnjak u nekoj oblasti. Možda ćete reći da ste društveni, pozitivni, skeptični il šta već ne. Ali ja vas ponovo pitam, Ko ste? Da zaista ko ste? Šta je to što vas vodi kroz život, šta vam daje motivaciju da istrajete, da prevaziđete svjesnost o prolaznosti sopstvenog postojanja?

Mogi tada počnu da se kolebaju i često je odgovor ne znam. I to je najiskreniji odgovor koji se na takva pitanja može dati, jer najteže je poznavati samog sebe. Vatra ne zna kako gori niti vjetar zna kako puše, te tako i mi ljudi u suštini ne znamo kako mi jesmo. Dišemo, spavamo, budimo se, varimo hranu. Sve to radimo bez da nam treba neko objašnjenje za to.  Jednostavno vjerujemo da naše tijelo zna da obavlja sve te funkcije.

I tu se javlja komedije ljudskog postojanja.

Brojite li ovce da bi mogli da zaspete? Zašto jednostavno ne dopustite svom tijelu da zaspe? Ali ne, mi nemamo povjerenja u sopstvene mogućnosti, jer smo naučeni da smo mali, nebitni, da je život patnja koju treba izdurati i da uvijek ima neko ko zna bolje. Da, sigurno ima neko ko bolje zna kada i kako se sadi na proljeće i ne može svako biti neurohirurg, ali ja govorim o vama i vašem unutarnjem životu, vašem iskustvu i o tome što samo vi znate. Samo vi znate kako vas nešto boli i šta vas čini sretnima i zadovoljnima. To znanje je uvijek tu, sakriveno iza vela naučenih normi i pravila. Naše cjelokupno iskustvo života je stvoreno kroz život u familiji, društvu i kulturi. Konstantno nam drugi govore ko smo, kao što i mi sami govorimo drugima šta oni jesu. Možda ćete reći da sam ja psiholog ili pisac, ali, da li je to suština moga postojanja?

Konstantno analiziramo, prosuđujemo i planiramo.

Kad je glava puna razmišljanja ni tijelo ne može da se opusti, a glava je puna razmišljanja jer nema fokus, nema rješenje i strah je zaposjeo tron sa koga vlada vašim iskustvom, konstantno vas podsjećajući da sve što radite nije dovoljno dobro i da može bolje. Ali šta je bolje? Da li vatra zna kako bolje može da gori?

Vatra jednstavno gori dok drvo ne izgori i onda se ugasi.

Mi ljudi smo toliko obuzeti budućnošću i time kako će biti sutra da smo prosto zaboravili da uživamo u onome što je sada, a sada je jedino što u suštini znamo. Prihvatanje nesigurnosti je veliki korak. Šta prihvatiti, a šta ne? Kako znati?

”Kada se odreknete kontrole, tada ste je i dobili”, rekao je jedne prilike filozof Alan Watts. Prepustiti se životu je najteže u našoj kulturi planiranja i analiziranja prošlosti. Šta to uopšte znači?

To znači prihvatiti da je jedina mogućnost kontrole koju imate prihvatanje onoga što jeste u momentu. Da, ja mogu da utičem na to koji ću proizvod kupiti, ili šta ću obući, ili šta ću pojesti danas. Tu uvijek postoji mogućnost izbora. Ali ja ne mogu znati da li će prodavnica raditi i sutra i da li će pasti kišta i pokvasiti moju odjeću. Možete se spremati i planirati neki događaj, ali tu će se uvijek uplesti ili tragedija ili komedija života.

Kada se to desi umjetnost je nastaviti dalje i reći, u redu je, tako je sada, još uvijek dišem, nebo je i dalje iznad mene i nisam sam.

Idete na neki sastanak. Ustali ste ranije, obukli najbolju garderobu i sjeli da doručkujete. Pijete kafu i gledate na sat. Trebate krenuti, momenat nepažnje i ruka ruši šolju kafe koja pada u vaše krilo i izljeva se na odjelo. Kako ćete ragovati? Smijati se samom sebi i vidjeti komediju života ili ćete pak razmišljati kako ste smotani i kako vam ništa ne ide od ruke i stvoriti tragediju od te male nezgode?

Da, takve male nezgode nekima mogu da zagorčaju život, da im pokvare dan i potvrde da je život muka, ali to je samo jedan način gledanja na stvari. Takođe možete otići na sastanak sa tom velikom flekom od kafe i praviti se da je niko ne vidi ili čak možda od toga napraviti priču koja će biti vrhuski događaj vašeg dana o nepredviljivosti života i apsurdnosti stvari koje radimo jer to tako treba.

Umjetnost je znati prihvatiti sva osjećanja i tragična i komična. Primiti ih kao posjetioce koji su došli da nam nešto saopšte, a kada smo njihovu poruku čuli možemo im reći, u redu je, čuo sam te, sad možeš ići. Njihovo analiziranje i osuđivanje vam neće pomoći, jer nigdje nećete prispjeti analizirajući i osuđujući sebe.

Natasa Stajic

Simptomi stresa

Simptomi stresa se često nakupljaju postepeno prije nego što ih primjetitite i mogu uticati na vaše zdravlje dok vi mislite da imate neki fizički problem. Prepoznavanje simptoma vam može dati prednost u boljem obuzdavanju stresa

Stres ne utiče na sve ljude na isti način ali ako ste pod stresom vjerovatno imate neke od sljedećih simptoma.

Simptomi vezani za raspoloženje

– tjeskoba, nervoza

– nemir

– nedostatak motivacije ili koncentracije

– iritabilnost ili ljutnja

– tuga ili depresija

– pretjerana sumnjičavost ili odbrambenost

– gubitak smisla za humor

– problemi s memorijom, naročito kratkotrajnom

Continue reading Simptomi stresa

Simptomi vezani za tijelo

– glavobolja

– napetost ili bol u mišićima

– bol u prsima

– umor

– oslabljen ili jako pojačan apetit

– učestalo mokrenje

– kratkoća udisaja

– promjene u seksualnom nagonu

– problemi sa probavom (nadutost, proljev, zatvor)

– problemi sa spavanjem, loši snovi

 

Simptomi vezani za ponašanje

– prejedanje ili izbjegavanje obroka

– nekontrolirani ispadi ljutnje i bijesa

– pretjerano alkoholiziranje ili drugi poroci

– pušenje cigareta u svakom slobodnom trenutku

– povlačenje od druženja

– prestanak brige za izgled i oblačenje

– pretjerano žvakanje žvakaćih guma, grickanje noktiju i druga kompulzivna ponašanja

– zbunjenost i poteškoće u donošenju odluka

– pretjerane reakcije na sitne i nevažne probleme i greške
Neki od ovih simptoma mogu biti indikatori za druge bolesti (ako ste pod sumnjom, konsultirajte se sa doktorom).

Različite osobnosti različito reagiraju na stresne situacije. Neke osobe ispoljavaju nezadovoljstvo vani, a neke se zbog stresa povlače u sebe. Napominjemo da ne morate imati sve navedene simptome da biste znali da ste pod stresom.

 

Izvor:

http://depresija101.com/simptomi-stresa/

Da li ste budni?

“Znate li koji je znak buđenja?

Trenutak u kome se pitamo: “Jesam li ja lud, ili su to svi ostali?” Zaista je tako. Jer mi smo stvarno ludi. Čitav svet je lud. Jedini razlog što nismo zatvoreni u ludnice je što nas ima previše.”  

Anthony De Mello


 

“Većina ljudi je, i neznajući to, uspavana.
Rađaju se uspavani, žive uspavani, žene se i
udaju uspavani, podižu decu uspavani, umiru
uspavani, da se nikad stvarno ne probude.

Nikada ne uspevaju da shvate lepotu i
čudesnost onoga što nazivamo ljudskom
egzistencijom.
Svi mistici ovog sveta, koja god da je
njihova religija ili filozofija, slažu se u
jednom: da je sve dobro, sve je, dobro. Čak i
ako caruje haos, sve je dobro. To je, naravno,
čudan paradoks.
Pa ipak, većina ljudi nikada ne uspeva da
shvati kako je sve dobro, jer su utonuli u
san. Žive u košmaru.
Jedan čovek lupa na vrata sobe svoga
sina.

“Čarli”, kaže, “probudi se!” “Neću da
ustanem, tata”, odgovori mu Čarli.

Otac viče:
“Ustaj, moraš u školu!” “Neću da idem u
školu”, kaže Čarli.

Otac ga pita: “A zašto nećeš?”

“Iz tri razloga,” kaže Čarli. “Kao
prvo, škola mi je dosadna; drugo, učenici mi
se rugaju; a treće, mrzim školu.”

Otac mu onda uzvrati: “Dobro, sad ću ja tebi reći tri
razloga zbog kojih moraš da odeš u školu;
kao prvo, to je tvoja dužnost; drugo, jer imaš
četrdeset pet godina; a treće, jer si
direktor.”
Probudite se! Probudite se! Odrasli ste.
Niste više mali da samo spavate. Probudite
se! Prestanite da se zabavljate svojim
igračkama.

Većina ljudi tvrdi kako hoće da izađu iz
dečjeg vrtića, ali ne treba im verovati. Ne
verujte u to! Ljudi samo žele da povrate
svoje polomljene igračke. ‘Vratite mi moju
ženu. Vratite mi moj posao. Vratite mi moj
novac. Vratite mi moj ugled, moj uspeh.”
To je ono što ljudi žele: samo nove
igračke. Sve je u tome. Čak će vam i najbolji
psiholozi reći da ljudi u suštini ne žele da
budu izlečeni. Oni samo traže olakšanje;
izlečenje bi bilo previše bolno.
Buđenje nije prijatno. Čovek lepo leži u
krevetu, buđenje ga samo uznemiri. Zato
mudrac ne pokušava da probudi ljude oko
sebe.
Nadam se da ću umeti da budem mudar u
ovoj prilici, i ne učinim ni najmanji pokušaj
da vas probudim, ako spavate. To se mene u
stvari ne tiče, i pored toga što vam
povremeno kažem: “Probudite se!” Ja samo
treba da produžim napred svojim putem, da i
dalje igram svoj ples. Ako prihvatite nešto od
toga, dobro je; ako ne prihvatite, vaša stvar.
Kao što kažu Arabljani: “Priroda kiše je uvek
ista, ali od nje raste trnje u pustinji i cveće
u oazi.”

Ovo je bio odlomak iz knjige “Budjenje”,  Anthony De Mello (1931-1987)

Anthony je bio Indijski jezuitski sveštenik i psihoterapeut i napisao je više knjiga o razvoju duhovnosti.

“Budjenje” je vrlo interesantna knjiga i relevantna za naše vrijeme, koje mnogi autori opisuju kao vrijeme straha i duhovne pogubljenosti.

De Mello ne predikuje religiju i zbog toga ga je i kritikovala Katolička crkva, već buđenje čovjeka koje sa sobom nosi prihvatanje odgovornosti za sopstveni život i sreću.

Mi konstantno konstruišemo svoju stvarnost a da toga nismo ni svijesni. Većinu vremena smo na autopilotu i kada nam se desi nešto što nas prodrma iz tog sna, tek onda počnemo da razmišljamo o svome životu. A to je ono što nas čini ljudskim bićima – sposobnost da se pitamo. Mada bi neki voljeli da to ne moraju, jer naći se u tom stanju nije nimalo lako.

Najlakše je kad se krećemo po putu bez rupa. Ali takvi putevi još uvijek ne postoje i uvijek se nađe poneka rupa da nas prodrma i vrati u stvarnost.

Umjetnost je reći “dosta mi je ovih rupa” i učiniti nešto povodom toga. Kada to uradimo mi svjesno preuzimamo odgovornost za svoj život, mi odrastamo. To ne znači da se trebamo prestati igrati i postati ozbiljni i zatvoriti se u samostan.

Prihvatanje sopstvene odgovornosti je dio duhovnog razvoja bilo kog ljudskog bića – to je fantastični put otkrivanja ljudske kreativnosti, hrabrosti, ljubavi i ljepote života sadržanih u momentima koji nam promiču u hipnotisanoj trci modernog življenja.

Od srca

Nataša

 

Depresija – Globalna epidemija.

Da li ste znali da su najprodavaniji lijekovi na planeti lijekovi protiv depresije i da prema procjeni svjetske zdravstvene organizacije (WHO) više od 350 miliona ljudi pati od depresije na globalnom nivou?

Činjenice. Simptomi. Nova istraživnja. Samopomoć.

U Danskoj se procjenjuje da će oko 15-20% stanovništva imati barem jednu epizodu depresije u toku svog života. Pet posto danskog stanovništva trenutno ima ovu dijagnozu. (Danski psihijatrijski fond)

Iako su ovi procenti veliki i dalje je depresija stigmatizovana i mnogi ljudi koji se svakodnevno bore sa ovim stanjem ne govore otvoreno o tome,  što često dovodi do više stresa i bolesti generealno. Continue reading Depresija – Globalna epidemija.

Živimo u društvu koje je okrenuto ka sve većoj efektivnost, a i mediji nas konstantno bombarduju sa likovima uspješnih osoba kojima nekako sve polazi za rukom. Biti depresivan definitivno nije popularno u današnjem društvu iako je to jedan od najvećih izazova našeg modernog načina življenja.

Simptomi depresije

Depresija je stanje koje je posljedica više faktora. Svi mi barem donekle znamo kako je to biti depresivan jer smo svi doživjeli tužne momente u životu. Depresija postaje problem kada počne da preuzima sve aspekte života, a tada već možemo reći da je prerasla u psihičko oboljenje.

Simptomi depresije su mnogi i često je prisutna i anksioznost.

  • Depresija utiče na apetit, spavanje, libido, koncentraciju i generalno na pogled na svijet.
  • Deprimirane osobe nemaju volje čak ni za aktivnosti koje su ih ranije radovale.
  • Deprimirane osobe su umornije i svaka aktivnost je izazov.
  • Deprimirane osobe progone negativne misli og samomm sebi, o prošlosti, o budućnosti. Te negativne misli su često vrlo poražavajuće i vode ka izolaciji i daljnjem tonjenju u bolest.

Postoje mnogi efektivni tretmani depresije. Psihoerapija i lijekovi su najproširenije vrste tretmana depresije a na psihijatrijskim odijeljenjima se još uvijek koriste elektro-šokovi u najtežim slučajevima.

Da li porast slučajeva depresije na globalnom nivou oslikava reakciju na način modernog života je još uvijek debatovano pitanje.

Novija istraživanja

Istraživanja iz neurologije ukazuju i na to da se tokom depresije promijeni sama struktura mozga deprimirane osobe, što čini da je put ka izlječenju duži. Ali istraživanja isto tako pokazuju da oporavak vraća mozak u prijašnje stanje. Mančester je jedan od glavnih centera za snimanje aktivnosti mozga u UK. Tu se ispituje dio mozga koji je odgovoran za pamćenje i emocje  i koji se zove Hipokampus.

Snimci mozga pokazuju da se Hipokampus kod deprimiranih osoba ponaša drugačije nego kod ljudi koji nisu deprimirani.

Profesor Ian Anderson, koji vodi ovo istraživanje, govori da mnnoge studije predlažu da kod depresivnih ljudi mozak ne samo da radi drugačije nego su prisutne i promjene u samoj strukturi. Šta to znači?

Hipokampus je jedan od dijelova mozga koji najčešće na snimcima izgleda manji kod ljudi sa depresijom. Pri depresiji se hipokampus, dio mozga koji je odgovoran za memoriju i emocije, jednostavno smanji.

Profesor Anderson je u svom istraživanju pronašao 25-postotno smanjenje sive materije hipokampusa.

Ljudi koji su učestvovali u ovoj studiji su bili najmanje 5 mjeseci u stanju depresije. Nakon 8 nedjelja tretmana se znatno povećala količina sive materije hipokampusa ali nije bila ni blizu normalne veličine. Kada su pogledali hipokampus osoba koje se dobro osjećaju već niz godina njihov se hipokampus vratio u normalu.

To ukazuje na činjenicu da oporavak može dugo da traje i da tretman doprinosi poboljšanju stanja.

Takođe je to i razlog da vjerujemo deprimiranim osobama da jednostavno ne mogu samo da promijene svoje stanje i da je zato potrebno vrijeme i mnogo truda.

Jedna od karakteristika depresije je haotičan i neprestan tok misli. I ne samo da je taj tok misli konstantno prisutan on je i negativan i ispunjen strahovima i brigama.

Na oksfordskom univerzitetskom centru za istraživanje mozga, naučnici su pokušali da uz pomoć slika mozga proizvedenih magnetnom rezonancom lokalizuju razmišljanje depresivnih osoba. Ovjde istražuju rad Amigdale, male žlijezde u centralnom dijelu mozga koja je dio alarmnog sistema mozga. Snimci mozga ukazuju na to da se žlijezda Amigdala kod depresivnih osoba ponaša drugačije nego kod normalnih, kao što je i slučaj sa hipokampusom.

Istraživači su dali deprimiranim osobama da gledaju negativne slike dok su u skeneru. Rezultati predlažu da deprimirane osobe preuveličavaju negativnost tih slika.

Ovakva istraživanja pokazuju da deprimirane osobe gledaju na svijet iz jedne promijenjene prerspektive, neke vrste negativnog filtera, koja se može vidjeti na snimcima mozga jer dijelovi njihovog mozga postanu preosjetljivi na negativnost.

Isto je i poznato da se adrenalne žljezde povećaju kod depresivnih osoba, što znači da njihov organizam luči mnogo više anti-stres hormona, što nije dobro jer tako čitav sistem deprimirane osobe postaje toksikovan. I što stress traje duže to je i trovanje veće.

 Šta izaziva depresiju?

Depresija obično počinje kao reakcija na neki traumatičan događaj ili doživljaj ili dug period izloženosti stresu. Većina ljudi u toku života doživi neku vrstu tužnog događaja koji promijeni njihovo generalno emocionalno stanje. To stanje je normalna reakcija na traumu i može da traje duže ili kraće ovisno od same osobe, njenih ranijih iskustava i podrške okoline. Kada to stanje postane sveobuhvatno i osoba prestaje da vidi ikakvu nadu i ništa ne može da je oraspoloži onda možemo govoriti o depresiji kao bolesti.

Mnogi pokušavaju da ublaže stanje depresije alkoholom i drogama. Rijetko ko se suprotstavi sa izvornim uzrokom ovog stanja. Depresija ne dolazi tek tako i uvijek postoji razlog koji je aktivira.

Predrasude o depresiji su velik problem jer one čine da se ljudi još gore osjećaju, jer je to stanje za njih više nego stvarno i nije se dovoljno samo sabrati da ono prođe. Nije dovoljno samo početi razmišljati pozitivno. To znaju sve osobe koje su bile u rupi depresije ali postoji nada i postoje načini da se depresija prevaziđe. Gore navedena istraživanja takođe ukazuju na to da je potrebno duže vremena da se nervni i hormonalni sistem vrate u normalu kad depresivnost postane problem.

Samopomoć:

Šta možete uraditi sami:

  • Fizička aktivnost je jedna od prvih stvari koju će vam preporučiti svaki doktor i terapeut. Fizička aktivnost povećava lučenje serotonina, hormona koji utiče na raspoloženje. Jedna kratka šetnja svaki dan je vrlo dobar početak.
  • Biti strpljiv sa samim sobom jer izlječenje može da potraje duže nego što očekujete. Ali sebi govoriti i to će proći.
  • Čestitajte sebi i nagradite se nečim za svaki iole mali uspijeh.
  • Razgovarajte o svom stanju sa drugima i prihvatite pomoć. Mnogi se iznenade razumijevanjem koje dobiju od okoline.
  • San je vrlo bitan. Depresija utiče na san jer je um konstantno upaljen i čavrlja o svim mogućim problemima i negativnim scenarijima. Bolje je ustati i pročitati nešto opuštajuće nego se vrtiti u krevetu i slušati neprestani tok negativnih misli.
  • Joga i meditacija su dobri načini da se umiri um i vježba koncentracija. Takođe su to tehnike koje vam mogu pomoći da prestanete da obraćate pažnju na negativni tok misli, jer vam on svakako neće ponuditi riješenja već će vas naprotiv odvući od njih.
  • Radite sve ono što vam pričinjava zadovoljstvo. Tople kupke, mirisi, muzika koju volite, filmovi, i druženje, druženje, druženje.

Izvori:

WHO rapport on Depression, http://www.who.int/mediacentre/factsheets/fs369/en/

Arnone D, McKie S, Elliott R, Juhasz G, Thomas E, Downey D, Williams S, Deakin JFW, Anderson IM. (2013). State-dependent changes in hippocampal grey matter in depression. Molecular Psychiatry, 18(12), 1265-1272. eScholarID:177480 | DOI:10.1038/mp.2012.150

How to increase serotonin in the human brain without drugs, Simon N. Young, J Psychiatry Neuroscience, v.32(6); 2007 Nov, PMC2077351

Depression increasing across the United States

Napisala i objavila Nataša

Misterije srca

Najnovija istraživanja Hearth Math instituta pokazuju kako srce igra vrlo važnu ulogu u našim životima i da je puno bitnije nego što se do sada smatralo u medicini. Srce nije samo pumpa nego i osjetni organ.

 Da li ste znali… Continue reading Misterije srca

Da srce emituje elektromagnetno polje koje vibrira u skladu sa našim osjećanjima?

Da se elektromagnetno polje koje srce emituje može izmjeriti nekoliko metara oko tijela?

Da pozitivne emocije stvaraju fiziološke povoljnosti u vašem organizmu?

Da možete poboljšati imunitet stvaranjem pozitivnih emocija?

Da negativne emocije stvaraju haos u nervnom sistemu dok pozitivne emocije čine suprotno od toga?

Da srce ime sistem neurona koji imaju i kratku i dugu memoriju, i da signali koje ti neuroni šalju do mozga utiču na naše emocionalne doživljaje?

Da se pri razvoju fetusa prvo formira srce i da ono počinje da kuca prije nego se formira mozak?

Da se majčini moždani talasi mogu sinhronizovati sa otkucajima srca njene bebe?

Da srce mozgu šalje vise informacija nego obrnuto?

Da pozitivne emocije stimulišu mozak da radi kreativnije i da pronalazi nove mogućnosti pri riješavanju problema?

Da pozitivne emocije povećavaju sposobnost mozga da donosi dobre odluke?

Nemojte potcjenjivati svoje srce i signale koje vam ono šalje jer možda su to vibracije nekog drugog srca pored vas.

Više informacija možete pronaci na stranici Hearthmath instituta koji aktivno radi na istraživanju uloge srca u doživljavanju emocija.

Srdačan pozdrav

Nataša

Link

www.hearthmath.org