Osnovne karakteristike graničnog poremećaja ličnosti

 

Možda ste se susreli sa ovom dijagnozom i želite da znate nešto više o njoj. Pročitajte sljedeće i nadam se da će vam biti jasnije kroz kakve muke prolaze osobe sa ovom dijagnozom.

Continue reading Osnovne karakteristike graničnog poremećaja ličnosti

Prije nego što počnemo samo jedno malo upozorenje. Dijagnoze su odrednice koje se koriste u psihijatriji. Dijagnoze nisu bolesti, već opisi funkcionisanja ličnosti u datom životnom razdoblju. Dijagnostika je kompleksan proces, te nemojte pasti u zamku poistovjećivanja osobe sa dijagnozom, jer ste pročitali ovaj ili bilo koji drugi članak o nekoj dijagnozi. Svaka osoba je posebna na svoj način. Psihijatri koriste dijagnoze da utvrde osnovne poteškoće i da pronađu najadekvatniji terapeutski prilaz. Svi se mi možemo prepoznati u jednoj ili više dijagnoza, ali to ne znači da ih i imamo. Dijagnoza se uspostavlja kada dođe do toga da određene osobine zagorčavaju život same osobe i ljudi oko nje u tolikoj mjeri, da možemo da govorimo o nečemu što nije ’normalno’ u socijalnim okvirima u kojima osoba živi.

Kao prvo, možemo reći da je GPL prvenstveno poremećaj ličnosti kojeg karakteriše emocionalna nestabilnost i impulsivnost.

Nestabilnost dolazi do izražaja u međuljudskim odnosima, promjenama raspoloženja, ponašanju i nestabilnom osjećaju identiteta ili sebstva.

Ove osobe imaju ogroman strah da ne budu ostavljene. Ovaj strah je, pored gore navedenih, jedna od osnovnih karakteristika osoba sa ovim poremećajem. Taj strah može biti realan ili umišljen. Osoba sa ovom dijagnozom će tumačiti događaje kroz filter svojih nestabilin emocionalnih matrica. Ako zakasnite na dogovor sa njom, ona će vjerovatno posmisliti da ste zakasnili jer ne želite da budete sa njom i da ćete je sigurno ostaviti. Vjerovatno će vrlo burno reagovati ljutnom. Ova situacija može biti vrlo neprijatna za osobu koja je zakasnila, kao i za osobu sa GPL.

Da, tačno je da se svi mi tako možemo osjećati s vremena ne vrijeme. Strah da ćemo biti ostavljeni nije nenormalan, a može biti i vrlo realan. Poremećaji ličnosti su ekstremni izražaji određenih karakteristika ličnosti. Osobe sa zdravom osnovom ličnosti neće dopustiti da ta situacija utiče predugo na njihovo generalno stanje. Osoba sa GPL će imati vrlo jak osjećaj iznevjerenosti ili potrebu da se osveti ili da uvrijedi drugu osobu. Osoba sa GPL je konstnanto nesigurna i nema osjećaj kontinuiteta u svom shvatanju identiteta. Svaka mala prepreka je može toliko prodrmati i dovesti u stanje očaja, jer nema stabilnost identiteta, koji je može zaštiti u takvim situacijama, u kojima bi druge osobe rekle sebi da će sve biti u redu i da se takve stvari dešavaju u životu i da uvijek mogu pokušati da nađu neko rješenje. Dakle osobe sa GPL ne umiju same sebe smiriti i utješiti. Zato se granični poremećaj ličnosti može definisati kao poremećaj identiteta.

U aktuelnom diagnostičkom sistemu DSM IV definisano je 10 poremećaja ličnosti. DSM IV je američki dijagnostički sistem. U Evropi se uglavnom koristi ICD 10.

Granični poremećaj ličnosti se razlikuje od ostalih poremećaja ličnosti po stepenu nestabilnosti ličnosti i nestabilnosti emocionalnih stanja. Osobe sa GPL će u vrlo kratkom roku promjeniti raspoloženje od tuge do radosti do ljutnje. Osobe oko njih mogu biti vrlo zbunjene ili čak šokirane ovakvnim naglim promjenama raspoloženja. Ovaj stepen emocionalne nestabilnost nećete vidjeti kod drugih poremećaja ličnosti.

Devet karakteristika graničnog poremećaja ličnosti

  1. Strah da ne budu napuštene/ostavljene.

Ovaj strah može biti stvaran ili umišljen. Umišljen strah je kada osoba misli da će je partner ili prijatelj napustiti poslije svake manje nesuglasice. Ove osobe su uvijek u stanju pripravnosti, jer očekuju da će biti ostavljene. Zbog konstantne napetosti i potrebe za potvrđivanje ove osobe, na taj način, će vezu i dovesti do raskida te time potvrditi svoje negativne sumnje.

  1. Nestabilni i veoma burni odnosi sa drugim ljudima

Odnosi ovih osoba su na početku obično strastveni i intenzivni. U tom periodu, osoba sa GPL, može da insistira da bude sa drugom osobom 24 sata dnevno. Vrlo brzo će dio te veze postati svađe, prepiranja i intenzivni napadi bijesa. Ovakve veze će uvijek biti opisane kao burne. To može biti odnos sa nekim iz familije, romantični odnos ili prijateljski odnos ili čak odnos sa kolegama sa posla.

  1. Poremećaj identiteta (Identity disturbance)

Ove osobe doslovce ne znaju ko su. U njima se odvija hronična borba misli o tome ko su i kako treba da se ponašaju. To je mučno stanje, jer taj osjećaj konstantno podjeća na misao da one ne znaju da žive u društvu. Ovaj poremećaj se ponekad manifestuje tako što osoba konstantno mijenja svoj vanjski izgled. Mijenja frizuru, način oblačenja iz ekstrema u ekstrem. Ove osobe će čak i promjeniti ime.

  1. Impulsivnost

Impulsivnost se najbolje može opisati kao nepromišljeno reagovanje. Opet, mnogi ljudi će s vremena na vrijeme nepromišljeno postupiti, ali kod ovih osoba, često je u pitanju ekstremno ili opasno ponašanje poput korištenja droga i alkohola, nepromišljeno trošenje novca, kockanje, ožderavanje (bing eating), te impulsivno seksualno ponašanje.

  1. Suicidalne misli ili ponašanje

Osobe sa GPL se nalaze u vrhu statistika po pokušajima samoubistva. To je ekstremni način da se nose sa osjećanjem napuštenosti: ”Ako me napustiš, ubiću se!”. Takođe, ove osobe često pronalaze utjehu u samopovrjeđivanju, tj. mogu da prave rezove na rukama ili nogama, te na taj način da se nose sa unutrašnjim haosom i emocionalnom boli zamjenjujući je fizičkim osjećajem bola. Ovo ponašanje je vrlo opasno i treba se shvatiti ozbiljno, jer zaista može dovesti do smrti. Iako osoba možda nije imala namjeru da izvrši samoubistvo, već samo da na taj način zatraži pomoć, može u krajnici uraditi nešto veoma nepromišljeno i opasno.

Ako se ovako osjećate ili znate nekoga ko ima ovakve probleme obratite se za pomoć doktoru, hitnoj službi ili nekome u kome imate povjerenja i ko vas može uputiti dalje.

  1. Afektivna nestabilnost

Raspoloženja ovih osoba se konstantno mijenjaju i to bez pravila. Ove osobe izražavaju ova unutrašna stanja bez ustručavanja. To je klasična karakteristika ove njihove problematike. Mnogi ljudi će pokušati da suzbiju svoja osjećanja, pogotovo će to raditi u udređenim socijalnim situacijama, dok će osobe sa GPL odreagovati svako osjećanje bez obzira na situaciju, jer ne znaju kako da regulišu svoja unutrašnja stanja.

  1. Hronični osjećaj unutrašnje praznine

Često će ove osobe reći da su osjećaju prazno, da ništa nemaju u sebi, da ne osjećaju sebe. Te osobe naravno žele da ispune tu prazninu i to najčešće rade kupovanjem, kroz odnose sa drugim ljudima, drogama ili alkoholom itd. Pošto se na taj način praznina ne može ispuniti, ove osobe se nalaze u konstantnom stanju borbe da ispune tu unutrašnju prazninu koja donosi bol i osjećanje nepripadanja.

  1. Neadekvatni napadi bjesa

Vrlo male stvari mogu dovesti ove osobe do ljutnje i one neće reagovati samo verbalno vrjeđanjem i galamom, nego će i bacati i lomiti stvari oko sebe. Ovakve situacije osobe sa GPL prepadnu i uglavnom se poslije takvih ispada one osjećaju loše, postiđeno i kaju se. Nakon ispada bijesa se okreću prema sebi. Što se tada dešava je da samopovrjeđivanje postaje privlačno rješenje da pobjegnu od svih svojih negativnih osjećanja.

  1. Prolazni simptomi paranoje i psihotični simptomi.

Najefektivnija terapija za granični poremećaj ličnosti je dijalektička bihevioralna terapija.

 

Info:

Članak je inspirisan intervjuom sa kliničkim psihologom dr. Ramani Durvasula.

“How to Spot the 9 Traits of Borderline Personality Disorder”, MedCircle

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Miholjsko ljeto u čarobnoj šumi

Jedan od najboljih načina da se opustite i napunite baterije je boravak u prirodi. Šetnja šumom je ne samo dobra za kondiciju već i za vaša pluća. Ako živite u velikom gradu poput mene ovakvi izleti su još potrebniji.

Continue reading Miholjsko ljeto u čarobnoj šumi

Sat vremena vožnje od Kopenhagena se nalazi jedna stara šuma kojoj smo dali ime “Čarobna šuma” jer je zaista čarobna. Daleko je od puteva i na obali je mora, tako da jedini zvukovi koje ovdje možete čuti su cvrkutanje ptica, more i šuštanje lišća. Boravak u ovoj šumi je odmor i za dušu i za tijelo.

IMG_20150928_160110

Tlo šume je prekriveno mahovinom iz koje su poput novogodišnjih ukrasa virile bezbrojne gljive raznih boja i veličina.

IMG_20150928_150547

Ne razumijem se baš u gljive, a u našoj kuhinji se konzumiraju šampinjoni, bukovače i lisičarke tj. gljive koje se mogu kupiti u supermarketu, ali ko se razumije u gljive danas je mogao imati veoma dobar i hranjiv ručak.

IMG_20150928_150721

Tek kada odete u prirodu i odvojite se od gradske buke i vreve shvatićete koliko smo se otuđili od prirode. Nešto što je potpuno normalno i dio prirodnog ciklusa, kao što su ove gljive, nas, gradske ljude, može da fascinira kao da je u pitanju neka neobjašnjiva čarolija.

A možda i jeste!

IMG_20150928_145712

Ovo malo brdašce je mravinjak.

IMG_20150928_152045

Gledam ovaj mravinjak i pitam se da li je život u gradu sličan mravinjaku. Mnoštvo ljudi, koji idu u kolonama svako jutro i svako poslijepodne. Ali ko je i šta je naša matica? Za koga mi radimo?

Šta nas motiviše da vrijedno obavljamo svoje poslove iako bi nekada radili nešto drugo, kao na primjer prošetali šumom jedan lijepi jesenji dan umijesto da ga provedemo u nekoj zagušljivoj kancelariji ispred kompjutera i hrpe prašnjavih papira?

Pitam se također da li mravi imaju nezaposlene i biro za zapošljavanje i da li imaju problem sa psihijatrijskim bolestima?

Kada govorimo o životinjama koje žive u zajednici najčešće se tu umješa teorija o evoluciji, o preživljavanju najjačih i najsposobnijih koja kaže da slabiji jednostavno budu ostavljeni ili odbačeni. Ali, da li je sve tako jednostavno i u svijetu životinja?Životinje upravo žive u zajednicama da bi omogućile što bolji opstanak vrste. One će braniti jedna drugu od napada predatora. Delfini, na primjer, pomažu ranjenoj životinji tako što je na svojim leđima iznesu na površinu vode do vazduha.

Ljudi, koliko god istraumirani ratovima, religijskim i nacionalnim neslaganjima, ipak, u određenim situacijama, znaju da stave nesuglasice na stranu i da pomognu jedni drugima. To što se trenutno dešava u Evropi meni izgleda kao vrhunac borbe između vjere u ljude i straha od nepoznatog. A sve se postavlja u neku ekonomsku šemu o tome šta se isplati a šta ne, što naravno da izaziva strah, a strah za egzistenciju je jedan od jačih. Već su počele priče o tome koliko će evra koštati izbjeglice i to evra koji nisu uračunati u ovogodišnje budžete. Jadna Evropa, moraće da odštampa još malo šarenih papira da bi mogla pomoći gladnim izbjeglicama. Skupe su štamparije u Evropi.

Strah od nepoznatog u sebi sadrži više slojeva.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Ne samo što moramo da se brinemo za prostu egzistenciju već i za socijalno nametnute ideale i priče o tome kako i zašto jesmo dio nekog društva. Kakvi su Njemci, Mađari, Danci, Srbi ili Bosanci? Šta je to što nam je zajedničko, a šta je to što nas razdvaja? Ko je bio bolji, a ko lošiji? A kada se nađete u konkretnoj situaciji vidjećete da su to sve ljudi kao vi i ja i da će svako reagovati na svoj način bez obzira na to da li ima njemački, danski ili srbijanski pasoš.

Ljudi zapadne Evrpope su postali uveliko ovisni od komfora koje im moderno društvo nudi. Nove stvari se ovdje kupuju ne zato što su stare stvari pokvarene već zato što su postale demode. Na zapadu vlada totalna perverzija potrošačkog mentaliteta koja se već odavno širi i u ostale dijelove svijeta. To je najočiglednija posljedica ekonomije progresa; kupovati i trošiti što više, čak i kada vam sve te stvari više nisu ni potrebne.

Kupovina je postala dio stvaranja identiteta. Kroz kupovinu se liječimo strahova, izražavamo svoju kreativnost i svoj socijalni status. Danas se ne kupuju samo stvari već i doživljaji, doživljaji koji su nekada bili besplatni. I onda, kada osjetimo da bi ti komfori mogli da nestanu sasvim je normalno da osjećamo strah.

IMG_20150928_153913

Evropljani se boje promjena i u suštini su umrtvljeni raznim sedativima ili su toliko zaokupljeni trkom za uspjehom i bogatstvom da prosto nemaju vremena da stanu i da sagledaju stvarnost oko sebe. Neki čak i boravak na socijalnim medijima smatraju svojim socijalnim životom. Jedne prilike sam bila na nekom predavanju sa jednim socijalistom i odmah poslije predavanja on je sjeo da napiše post na Fejsbuku. Pitala sam ga, zar to ne može da pričeka, a on mi je odgovorio da ako se nešto ne pojavi na Fejsu onda kao da se nije ni desilo. Tada mi je bilo jasnije da mlađe generacije u stvari sve više žive “on-line” i da su ti statusi veoma bitni, jer to je veliki dio njihove stvarnosti. Na Fejsbuku se kritikuju političari i razmjenjuju nekad veoma provokativne riječi, ali suština društva se ne mijenja jer to su ipak samo riječi.

Moram priznati da sociajlni mediji imaju jednu pozitivnu stranu – dijeljenje informacija i mišljenja koje nikada ne biste vidjeli u konvencionalnim medijima, te tako i potisnute informacije dobivaju širu publiku.

Sada znate zašto mi godi izlet u šumu. Mir i tišina su lijek za um koji se vrlo brzo napuni nakon nekoliko sati pored kompjutera, a i boravka sa ljudima. Da, šuma odmori i od ljudi.

I tako šetam čarobnom šumom i gledam sve te raznobojne gljive i pitam se koliko se ljudi otrovalo da bi drugi naučili koje su gljive jestive, a koje ne. Mnoge stvari u životu učimo iz iskustva. Danas postoji toliko znanje, a internet nam je približio mnoge informacije, ali i dalje ljudi umiru berući gljive sami. Ljudi ponavljaju iste greške iz dana u dan, iako je znanje na dohvat ruke.

IMG_20150910_141006

U prirodi, kao i u organizovanom društvu, postoje predatori i to je vjerovatno jedan od najkonkretnijih strahova sa kojima se mnogi suočavaju. Kako se zaštiti od predatora?

Danas je problem u tome što je predator postao sam sistem i time vrlo nedokučiv i apstraktan neprijatelj. Na koga se ljutiti kad nema posla i kada stvari ne idu dobro? Na državnog službenika, koji u suštini isto tako brani svoju egzistenciju ili na samog sebe? Tu se ponovno upliće teorija o preživljavanju najsposobnijeg te se pojedinac osuđuje jer nije dovoljno dobar da opstane u sistemu. Umjesto da se sistem pobrine za njega, što u stvari i jeste poenta života u društvu, da se život olakša svima, pojedinac danas mora da dokaže da je dovoljno dobar i poslušan posluživač sistema. Pred današnjim sistemom smo svi isti, svi smo radna snaga koja ga održava u životu. Pitam se da li je sistem naša matica?

IMG_20150910_155521

Život podređen sistemu stvara jedan vrlo bitan problem, a to je uvjerenje da stvari treba raditi na određen način, jer tako jeste i jer smo tako naučeni. Neki će pak reći, pa tako je uvijek bilo. Kada odete u prirodu vidjećete da ni priroda ne prati pravila, kao i ovo drvo na slici dole, koje raste poput nekog ogromnog korjena koji raste malo ispod, a malo iznad zemlje. Priroda ne zna šta je strah i čini se da se sve dešava nekako spontano, a ipak kao da sve ima svoj smisao i svoju svrhu.

IMG_20150910_160550

Boravak u prirodi može zaista da bude vrlo korisno provedeno vrijeme. Pronalazač Nikola Tesla je u svojim memoarima pisao da je sve svoje ideje dobio boraveći u prirodi i meditirajući. Boravak u prirodi nas prizemljuje i budi zdrava razmišljanja, jer nas podsjeća da smo i mi dio nje i kako suština jeste vrlo jednostavna, a manjkavost jezika je samo iskomplikuje.

Zaboravili smo slušati tišinu

Tišina prirode je u stvari mnoštvo zvukova, zvukova koji su se izgubili u buci moderne gradske mašine .

Život u gradu, odsječen od prirode, sa iskonstruisanim parkovima I ZOO vrtovima nam nudi vještački doživljaj prirode kao i osjećanje da smo mi ljudi bolji i pametniji od prirodnog svijeta oko nas. Da, mi imamo razum i to je vjerovatno jedna od osnovnih karakteristika čovjeka, koja ga dijeli od ostalih živih bića. Pitanje je, da li nas je razum učinio boljima?

Jedan od čestih opisa modernog čovjeka je da smo postali indiferentni, nezainteresovani i otuđeni od svoje prirode i duhovnosti, a i jedni od drugih. Zaokoupljeni modernim igračkama sve manje imamo vremena da posmatramo stvarni svijet i život koji se upravo dešava oko nas, a život se konstantno dešava i dešavaće se i kad nas više ne bude.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Pred nama je staza koja vodi negdje, a gdje će nas zaista odvesti samo možemo pretpostaviti. Neko mi je jednom rekao da je lijepo imati cilj u životu, ali da je poenta znati uživati u samom putu do tog cilja.

Kako uživati ako je staza veoma grbava?

Na to pitanje nema jednostavnog odgovora jer možda je ta grbava staza naporna meni, ali će nekome biti samo blago zatalasana. Možda postoji i neka druga staza koju još nismo oprobali. Nekad mi se čini da ljudi radije idu grbavom stazom, jer im je poznata. Hoću reći da je uživanje kao i sve u životu ovisno od nas samih i od toga koliko smo voljni da se suočimo sa sopstvenim strahovima. Da, život može biti surov i zašto da se ja osjećam odgovornim za neki sistem koji je postavljen prije 100 godina, pitao bi neko?

To što mogu ja da uradim je da učim, da slušam i  da posmatram sebe i svijet oko mene. Ja mogu da svijet gledam kao čudo, koje se trenutno dešava pred mojim očima i da vjerujem u ljudsku saosjećajnost, u ljubav, jer ne bi bili ovjde i čitali ove riječi da ona ne postoji. A postoji i strah, a strah može da nas odvede i do slobode i do zarobljeništva.

Teško je mijenjati svijet. Puno je lakše promijeniti svoju perspektivu. Ta staza nije baš najlakša, ali donosi zadovoljstvo, jer tada znate da su izbori vaši kakve god njihove posljedice bile. A posljedice su, čini mi se, uvijek ljepše kada stvari radimo iz ljubavi I sa vjerom ljude, a ne iz straha i strepnje da ćemo biti prevareni ili iskorišteni.

To je za mene suština koja može donijeti promjenu i miran san. Živjeti ljubav.

I onda je došlo vrijeme da se ide kući u toplo i sigurno gnijezdo, a sunce je kao i uvijek polako nestalo iza horizonta da nekim drugim ljudima osvijetli dan.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

 

Živjeli 🙂

Nataša

Šta kontroliše tvoje reakcije i kako da preuzmeš kontrolu?

Sjetite se situacije u kojoj ste bili iznenađeni ili prepadnuti. Kako ste reagovali? Kakav ste osjećaj imali u tijelu, u glavi, u rukama? Da li ste nešto rekli, da li ste pobjegli, raspravljali se, zaledili se u mjestu?

Continue reading Šta kontroliše tvoje reakcije i kako da preuzmeš kontrolu?

U ovakvim situacijama je naša reakcija uglavnom pod kontrolm najnižih nervnih centara mozga. Naime, tada punom parom radi dio mozga, koji se zove Amigdala.

Amygdala 1Amygdala_article_by_LeDoux

Amigdala (Lat. corpus amygdaloideum), su dvije međusobno povezane žljezde, oblika i veličine badema, koje se nalaze sa obije strane našeg mozga u blizini sljepoočnica. Amigdala se smatra centrom emocija i kod ljudi i kod životinja. Možete je zvati moždanim alarmom, jer ima sposobnost da u vanrednim situacijama zablokira dijelove mozga i utiče na lučenje hormona stressa, koji nas stavljaju stanje pripravnosti – boriti se ili bježati.

Svaka brza emocionalna reakcija, kad je jezik ili nešto drugo brže od pameti, je u biti reakcija proizvedena u ovom prastarom dijelu mozga. Nekad davno, kada su se naši preci borili za goli opstanak, ovakve brze reakcije su bile vrlo korisne. Put opasnosti od oka i uha pa do amigdale je vrsta neurološke kratice, jer do amigdale stiže samo dio informacija, dok ostatak ide malo dužim putem do neokorteksa (mislećeg dijela mozga). Amigdala ustvari reaguje na neobrađeni, tj. prvi signal koji je dovoljan kao upozorenje koje će aktivirati neku reakciju. Ovo je korisna funkcija zato što čak samo i sekunde mogu biti vrlo bitne pri reagovanju u opasnim situacijama.

Mnogi eksperimenti ukazuju na to da amigdala prerađuje emocionalne informacije koje dolaze izvana, kao i informacije koje su naučene i urođene. Većinom se uticaj amigdale povezuje sa emocijom straha, ali takođe se smatra da amigdala utiče na pozitivne emocije, a i da ona reaguje na muziku i govor,  a koji nisu faktori bitni za opstanak.

Diskusije se još uvijek vode oko toga da li Amigdala u sebi nosi informacije o ranijim doživljajima vezanim za strah. Već je prihvaćena činjenica da je Amigdala bitna kod učenja i pamćenja. Svima nam je poznato da bolje pamtimo događaje koji su u nama izazvali neko jako emotivno stanje. Emocije su bitan aspekt naših doživljaja i što bolje poznajemo i vladamo svojim emocijama, to ćemo se bolje snalaziti u mnogim životnim situacijama, čak i u situacijama kada nas preplave emocije i kada  imamo vrlo malo vremena da razmišljamo.

Kako smiriti naš alarmirani nervni sistem da bi izbjegli neželjene reakcije?

Emocionalni rast i učenje se sve više preporučuju, jer mnoge situacije u kojima se nalazimo su u suštini vrlo socijalne i zahtijevaju razumjevanje emocija i reakcija na samo sopstvenih nego i reakcija i emocija drugih ljudi. Nije dovoljno samo analitičko razmišljanje i inteligencija da bi u nečemu uspjeli i da bi se dobro osjećali u današnjem svijetu. Razvijanjem emocionalne inteligencije ćete reagovati adekvatnije i u iznenadnim i stresnim situacijama. 1995 je Dr. Daniel Goleman je napisao knjigu o emocionalnoj inteligenciji koja je ubrzo postala hit. Danas postoje programi koji pomažu ljudima da razviju ovaj tip inteligencije. Sam lični razvoj je u suštini put ka boljem i dubljem razumjevanju sopstvenih emocionalnih reakcija.

Teorija govori da su emocionalno inteligentni ljudi:

–          samosvjesniji, tj. da bolje poznaju svoja osjećanja i njihov efekat na druge,

–          samoorganizovani su – znaju kako da kontrolišu svoja osjećanja i da spriječe impulsivne reakcije. Opušteniji su i u harmoniji su sa svojim razmišljanjem.

–          Socijalno su svjesni – imaju sposobnost da saslušaju, budu prisutni, uvjerljivi, da sarađuju i oni gaje svoja prijateljstva.

–          Znaju sa ljudima – znaju kako da riješe konflikte, kako da sarađuju, kako da razvijaju druge, a ove osobine ih čine i dobrm vođama.

Emocionalna inteligentnost se vježba, jer suština je odviknuti se starih navika i steći nove, a za to je potrebna predanost i svjesnost o tome u šta smo se uputili.

Više o emocionalnoj inteligenciji i zašto je bitna u danjašnjem svijetu…

Literatura:

Current Emotion Research in Behavioral Neuroscience: The Role(s) of the Amygdala, Jorge L. Armony, Emotion Review, Vol. 5, No. 1 (January 2013) 104–115.

Amygdala Hijack. Whz being clever isn’t everything. Hay Group

The Emotional Brain, Fear, and the Amygdala, Joseph LeDoux 1,2, Cellular and Molecular Neurobiology, Vol. 23, Nos. 4/5, October 2003

Emocionalna Inteligencija, Dr. Daniel Goleman

http://www.medias.rs/2012/10/19/centar-nasih-emocija-amigdala/

Research: Cinnamon could improove your memory

Kilde: Kurzweilai.net

Cinnamon may be the latest nootropic

Kalipada Pahan, PhD, a researcher at Rush University and the Jesse Brown VA Medical Center in Chicago, has found that cinnamon improved performance of mice in a maze test.

His group published their latest findings online June 24, 2016, in the Journal of Neuroimmune Pharmacology.

“The increase in learning in poor-learning mice after cinnamon treatment was significant,” says Pahan. “For example, poor-learning mice took about 150 seconds to find the right hole in the Barnes maze test. On the other hand, after one month of cinnamon treatment, poor-learning mice were finding the right hole within 60 seconds.”  Continue reading Research: Cinnamon could improove your memory

Acts as slow-release form of sodium benzoate

Pahan’s research shows that the effect appears to be due mainly to sodium benzoate, a chemical produced as cinnamon is broken down in the body. Food makers use a synthetic form of it as a preservative. It is also an FDA-approved drug used to treat hyperammonemia — too much ammonia in the blood.

Though some health concerns exist regarding sodium benzoate, most experts agree it’s perfectly safe in the amounts generally consumed. One reassuring point is that it’s water-soluble and easily excreted in the urine.

Cinnamon acts as a slow-release form of sodium benzoate, says Pahan. His lab studies show that different compounds within cinnamon—including cinnamaldehyde, which gives the spice is distinctive flavor and aroma—are “metabolized into sodium benzoate in the liver. Sodium benzoate then becomes the active compound, which readily enters the brain and stimulates hippocampal plasticity.”

Those changes in the hippocampus—the brain’s main memory center—appear to be the mechanism by which cinnamon and sodium benzoate exert their benefits.

In their study, Pahan’s group first tested mice in mazes to separate the good and poor learners. Good learners made fewer wrong turns and took less time to find food. In analyzing baseline disparities between the good and poor learners, Pahan’s team found differences in two brain proteins. The gap was all but erased when cinnamon was given.

“Little is known about the changes that occur in the brains of poor learners,” says Pahan. “We saw increases in GABRA5 and a decrease in CREB in the hippocampus of poor learners. Interestingly, these particular changes were reversed by one month of cinnamon treatment.”

The researchers also examined brain cells taken from the mice. They found that sodium benzoate enhanced the structural integrity of the dendrites, the tree-like extensions of neurons that enable them to communicate with other brain cells.

Læs hele artiklen her>>>

Ellen Langer — Science of Mindlessness and Mindfulness

Et forfriskende blik på mindfulness, som en måde at være mere nærværende. Mindfulness handler ikke kun om meditation, men også om at mærke det pulserende liv omkring os. En anden ting er det sprog, vi bruger. Hvordan udtrykker vi vores indre tilstande, hvordan fortolker vi andres udtryk og hvilken mening tillægger vi disse?

Ellen Langer er social psykolog, som har forsket i mindfulness. Hun finder at vores oplevelser formes af de ord vi bruger til at beskrive kontekster. Ideen er at stille spørgsmål, undre sig, lægge mærke til små detaljer og have smil på munden. Ellen spørger, hvorfor vi ikke opfører os ens når vi er på arbejde og når vi er på ferie. Kan vi se arbejde som øvelse, eller leg? Noget at tænke over!

Online terapi på fremmarch

Online terapi eller ej?

Skrevet af Natasa

Første gang jeg blev spurgt om at have samtale med en klient via videoforbindelse var jeg også skeptisk, men ville gerne forsøge. Hvorfor ikke, tænkte jeg. Vi lever i en teknologisk alder og disse nye tiltag er på vej til os om vi vil det eller ej.  Jeg blev introduceret til Telepsykiatri i 2013 i forbindelse med min samarbejde med Klinikken Den Lille Prins, som har brugt videoløsningen de sidste 11 år og er en af de første klinikker, som begyndte at bruge telepsykiatri i Danmark.  I dag er denne teknologi ved at overtage sundhedsvæsenet.  Continue reading Online terapi på fremmarch

Videoterapi har flere fordele.

  • At være hjemme i trygge rammer i hvert fald den første gang.
  • Afstanden holder op med at være en hindring, hvis man vil have en bestemt type terapi eller en bestemt terapeut.
  • Sparer tid og ressourcer
  • Nemmere adgang til terapeut som taler dit modersmål
  • Er nemt at bruge
  • Du kan slukke for kameraet når du vil . . .

Pointen er, at samtaleterapi handler først og fremmest om deling af viden. For mig er samtaleterapi en form for uddannelsesforløb, hvor du lærer om dig selv,  om dine tanker, følelser og reaktioner. I mange tilfælde er det bare en samtale mellem to mennesker, som ønsker at finde løsning på en bestemt problemstilling. Det vigtigste er oftest, at der etableres en god og tillidsfuld relation mellem parterene.

En skeptiker vil måske savne den fysiske nærvær og dette er også fint og et godt argument, men jeg taler ikke om at vi skal afskaffe den personlige kontakt. Jeg taler om at vi her har en ny mulighed for at dele viden og komme i kontakt med de rigtige mennesker, som kan hjælpe os komme videre. Det kan være at man gerne vil tale med en psykolog eller psykiater som taler ens modersmål, eller med en ekspert på et bestemt område, men der er ingen at finde i byen. I disse situationer vil online samarbejde være mere end nyttig og hvorfor ikke bruge det når vi nu har tilgængelig teknologi.

Personligt har jeg gode erfaringer med online samtaler og er altid åben for denne mulighed.

Her kan du læse mere om Klinikken Den Lille Prins og Telepsykiatri:

www.psykiatri-regionh.dk/presse-og-nyt/pressemeddelelser-og-nyheder/Nyheder-og-pressemeddelelser/Sider/Telepsykiatri.aspx

Her er den nye side som tilbyder kun online samtaler med psykiatere og psykologer på flere sprog:

tv-psykiater.dk

Du kan også have online samtaler med psykolog via GoMentors videoløsning.

 

On Freedom and Responsibility – A Buddhist Perspective

Kilde

Knowing that we have this great potential, we naturally aspire to freedom. But freedom comes with responsibilities. Many people in the West are very proud to say: We live in a free world, we are free! whereas in fact – from my point of view – they are not. It is true that they are given permission to think, speak and act as they wish, but when such freedom is not supported by wisdom, human beings can behave worse than animals. Although human beings are unique and intelligent, when they lack wisdom, they often misuse their so-called freedom for the wrong purpose. They abuse their mind, their speech and their capacity to act. For me, giving such so-called freedom to people who don’t have the right knowledge and the right training is like giving sharp knives to children. What can a child do with a sharp knife? He will either hurt himself or hurt others. According to my view, such freedom doesn’t really mean too much. You are legally empowered to be free, but within yourself, you are not free at all! Continue reading On Freedom and Responsibility – A Buddhist Perspective

Most people want to be free but don’t want to take responsibilities. But freedom is inseparable from responsibility! If I have the freedom to think, it is my responsibility to think positively. If I have the freedom to speak, it is my responsibility to speak properly and meaningfully. If I have the freedom to act, it is my responsibility to act correctly. Nobody else can take that decision for me. If every human being could feel responsible in that way, the world would be a better place. But most of us do not take any responsibility for what we say, think and do. We always find excuses for ourselves and put the blame on others or on circumstances. It is of course easier to blame others but, according to the Buddha’s teachings, this will not work, we are at least as responsible as the person we blame.

In Buddhism, we talk about karma. Some people do not want to hear that word and say they do not believe in karma. But instead of calling it karma, we can just call it cause and effect and the meaning becomes very simple. If I punch somebody, he will punch me back. If I say bad things about other people, they will say bad things about me. Everything we think, everything we say, everything we do, has consequences. It means we know that whatever we do will produce effects that we will experience. It is like cultivating a field. If we plant pure seeds, we will have a pure crop, but if we sow weeds, we will produce weeds, not a pure crop. We can only clean a field by going into it and picking up the weeds one by one. We can only weed out our mind by meditating and facing our negative emotions, no matter how painful the process may be.

When I look at what is happening these days throughout the world, I wonder how people can ever trust and believe someone else when they don’t even trust themselves, when they don’t even know what’s going on in their own minds? They don’t know themselves well enough. Many people who are mentally not doing very well only talk about their problems and pains, but the minute they get proper help and feel better, they are afraid. Even when they could experience some happiness, theyreject it because they think they do not deserve it. Their ego pushes them in the wrong direction. If one really thinks one doesn’t deserve happiness, why then worry so much about what happens, why complain and why not allow oneself some happiness? Some people are completely wrapped up in pain and suffering, but actually they don’t want to let go of that pain. They identify with the suffering. Most people are afraid of introspection because they feel they have so much unwanted information in their heads, so much unhappiness, that they don’t want to deal with it.

In this way, people project everything onto others and never accept anything as their own responsibility. They always find ways and means to put the blame on everybody else. But practising Buddhism means taking responsibility for ourselves, which means we cannot blame someone else. And if we follow the Buddhist path for a while, we may come to see that there isn’t even any me in the first place to experience such a pain. We solidify the I, and this I then comes with pleasure and pain.

How can we blame others if there is no me? It is me, this big ego, who’s making judgements. Other people are like mirrors. If we have no mirror, how can we see our reflection? We cannot put the blame on others or on circumstances and take no responsibility for ourselves. This is very easy to understand and it helps us to see the necessity of practice and meditation, of learning to think, speak and act positively and meaningfully, of developing our potential properly. Otherwise we become a crazy and harmful race.

Looking back in history, Buddha, Christ and all the great teachers recognised their potential and used it. They took full responsibility in perfecting their potential and now, 2500 years later, we are still benefiting from their taking this responsibility. Other human beings had exactly the same potential but used it the wrong way. It has recently caused two World Wars, cost millions of lives and brought misery to many more. We can clearly see the difference. The former brought benefit, happiness and everlasting knowledge to their fellow human beings. The latter, misguided, ignorant and lacking wisdom, used their potential to destroy life and we don’t even want to remember their names. In order to take full responsibility for our actions, our speech and our thoughts, it is essential to see that it’s time for all of us to tame and train our body, speech and mind.

Diagnoser er blevet vores svar på al lidelse

I dag kan vi sætte psykiatriske diagnoser på næsten alt, og det overskygger andre forståelser og tolkninger af lidelse. Samtidig bliver vi mere syge af samfundets fokus på at præstere, siger sociolog og medforfatter til ny bog om diagnosekulturen

Kilde: Kristeligt-dagblad.dk

Ægtefællen vil skilles. Det slår dig ud, gør dig trist, og du får svært ved at stå ud af sengen, svært ved at spise og orker ikke sociale sammenhænge. Sådan har du det i, hvad der føles som en evighed.

At de følelser opstår, er der ikke noget mærkeligt i, og at det tager tid, før de forsvinder, er også normalt. Men hvor man tidligere havde set tilstanden som et udtryk for hjertesorger, er det i dag også mere selvfølgeligt at bringe diagnosen depression i spil. For psykiatriske lidelser får i stigende grad forrang, når menneskers lidelser skal forklares og fortolkes, siger lektor i sociologi på Aalborg Universitet Anders Petersen.

”I dag kan man finde en psykiatrisk diagnose for stort set alting og dermed få sat en kategori på sine ellers almindelige problemer i tilværelsen. Vi er alle klar over, at livet ikke bare er én stor opadgående kurve mod noget bedre. Men diagnoser er blevet mere udflydende, og det gør det for eksempel sværere at vurdere, hvornår det at være nedtrykt eller ikke være på højde med tilværelsen er ensbetydende med at have en depression. Der er pludselig ikke lige så meget plads til at have et liv med sorger og nedture.” Continue reading Diagnoser er blevet vores svar på al lidelse

Sammen med professor i psykologi ved Aalborg Universitet Svend Brinkmann har Anders Petersen skrevet og redigeret bogen ”Diagnoser”, som udkommer i næste uge. I bogen diskuterer de med input fra læger, psykiatere og forskere, hvordan psykiatriske diagnoser i dag dominerer både fag- og lægfolks forståelse af flere forskellige former for sygdom og afvigelse fra det normale.

”Vi tager udgangspunkt i udviklingen af diagnosekulturen, hvor psykiatriske diagnoser er med til at danne rammen for vores forståelse af menneskelig lidelse. Når vi bruger udtryk som stress og depression, bruger vi et sprog, vi har lært af psykiatrien. Med tiden er flere lidelser blevet diagnosticerbare, og dermed overskygger de psykiatriske diagnoser andre forståelser af menneskelig lidelse som den psykologiske, den filosofiske og den religiøse. Det er en udvikling, der ikke lader til at stoppe foreløbigt, for der kommer flere diagnoser og flere diagnosticerede, og derfor finder vi det nødvendigt at analysere, debattere og kritisere udviklingen.”

Et konkret eksempel på det stigende antal diagnoser får man, hvis man sammenligner den første udgave af det amerikanske diagnose- og klassifikationssystem DSM fra 1952 med den seneste udgave fra 2013. Hvor der i 1952 var oplistet 106 psykiatriske diagnoser, er der i over 400 i den seneste udgave.

Udover det større omfang diagnoser kan udviklingen af diagnosekulturen også forklares med, at den psykiatriske forståelse af sygdomme er mere håndgribelig, siger Anders Petersen. Diagnoserne giver en forklaring, mennesker kan forstå og håndtere og tilbyder dem en bestemt ramme at sætte lidelsen ind i.

Derudover skyldes udviklingen ifølge Anders Petersen også, at der med diagnoserne følger en behandling.

”Med den psykiatriske diagnose er vi ikke længere nødt til at acceptere, at vi har en lidelse. Vi får både en diagnose og en prognose om, at det kan forsvinde, at vi kan helbredes og dermed ikke behøves leve med lidelsen. Ved depressioner er der for eksempel en tendens til at tilbyde en farmakologisk behandling med antidepressiver,” siger han og tilføjer, at det psykiatriske sprog samtidig giver os en mulig udvej, uden at vi nødvendigvis skal lære noget af lidelsen.

”Man behøver ikke længere se lidelsen som et råb om, at man skal ændre noget i sit liv eller lære af sine fejl. Du kan skære lidelsen fra med en bestemt type behandling.”

Anders Petersen understreger, at bogens ærinde ikke er at gå til kamp mod forskellige diagnoser. Mange har meget stor gavn af at få en diagnose og bruger den aktivt som en forståelse af sig selv og sin adfærd.

Anders Petersen. Foto: Privatfoto

”Men der opstår et problem, når diagnoserne flyder ud og bliver for omfattende i deres karakteristik. Når kriteriet for depression bliver så bredt, at det rammer for mange mennesker, så risikerer vi en voldsom overdiagnosticering. For individet betyder det, at diagnosen bliver den eneste forklaring på lidelser, og for samfundet kan diagnosekulturen være en betragtelig omkostning. Diagnoser giver nemlig mennesker mulighed for at udleve deres rolle som syge og koster i form af behandling, sygemeldinger eller førtidspension,” siger han og henviser til en undersøgelse fra Sundhedsstyrelsen, der for nyligt viste, at mange forlader arbejdsmarkedet før tid på grund af depression og angst.

Diagnosekulturens indpas kan dog ikke alene forklares med udviklinger inden for psykiatrien.

Ifølge Anders Petersen spiller samfundet også en væsentlig rolle, hvilket han ser nærmere på i bogen med fokus på depressionsdiagnosen.

”Depression er en interessant diagnose, fordi den er det bedste eksempel på vores samfundsbetingelsers store indflydelse på diagnosers udbredelse. Hvis vi går 40-45 år tilbage i tiden, så var der ikke mange, der interesserede sig for depression, og den var ikke særlig udbredt. Men diagnosen har vokset sig stor og stærk og får i dag enormt meget opmærksomhed. Og da diagnosen ikke er nogen statisk størrelse, så udvider og udvikler den sig stadig.”

Forklaringen på dette skal ifølge Anders Petersen findes i udbredelsen af konkurrencestatsidealet i den vestlige verden.

”Det har medført en præstationskultur, hvor mennesker presses af de forventninger, vi som samfund stiller op for hinanden. Idealindividet skal have succes både på arbejdet og i sit sociale liv og være aktiv, omstillingsparat, god til at pleje sit netværk, morsom og en, andre har lyst til at være sammen med. Alt det står i direkte kontrast til det at have en depression,” siger han og tilføjer, at det gør mennesker pressede.

”Kravet om at skulle leve op til samfundets idealer skaber en udsondringsmekanisme, som skubber dem, der ikke kan honorere samfundets forventninger, ud på sidelinjen. Der kan de stå og se på alle de andre og føle sig handlingslammede, utilstrækkelige og ude af stand til at indgå på lige fod med alle de andre. Det bringer dem tættere på en depressionsdiagnose.”

Af den grund er det ifølge Anders Petersen vigtigt at diskutere og italesætte vores syn på individet i samfundet, ligesom det er vigtigt at skabe en offentlig debat om, hvad det gode liv er for noget.

Det er det, han håber, bogen kan være en hjælp til.

”Hvis vi begynder at lade os fange ind af diagnosesproget og bruge det om hele tilværelsen og samtidig ikke tillader os selv at have perioder, hvor vi er helt nede i kulkælderen og kede af det, så bliver det meningsfulde liv noget enstrenget noget.”

Mere her>>>

Your Mind as Medicine: Healing with Placebo

Kilde: Dr. Joe Dispenza

The Placebo Effect is a fascinating field of science because it challenges established notions of how we heal.  In the traditional model you would go to a doctor and he or she would present you with a diagnosis and some treatment options.  Placebos work differently in that they heal from within, not without and this presents a choice: you can either heal from a drug or from a placebo.

In placebo studies, patients are given a medicine and told it will either cure them or make the symptoms more manageable.  Of course, they’re usually given a sugar pill or a saline injection instead of the “medicine.”  In many cases patients who were given the placebo reported improvements in their health like what is seen by participants who took the actual medication. Continue reading Your Mind as Medicine: Healing with Placebo

The key to placebos, or so was thought, is that people don’t know they’re receiving a substitute.  The idea is that they believe so strongly in the treatment that they begin to heal themselves.  But what happens if patients know they are getting a placebo?  Is it still possible to heal yourself when you know what you’re taking isn’t the real thing?

The answer is yes.  A recent study by a team at the University of Colorado Boulder examined whether or not pre-knowledge of a placebo impacted its performance.  The researchers applied a heating element to the forearms of study participants.  The element was removed and a blue analgesic gel was applied to the area.  In reality, the gel was Vaseline tinted with blue food coloring.  Researchers gave some participants information about the supposed treatment and some were told it was a placebo.

The interesting part of this experiment is, those participants who went through four rounds of the heating element and subsequent treatment before being told the gel was a placebo were able to reproduce the effects later on even when they knew it was Vaseline.  These people believed in the treatment’s efficacy to such an extent that it no longer mattered if the medication was “real.”

These results have been replicated in other studies.  In 2010 a team from Harvard gave 40 patients with irritable bowel syndrome (IBS) a placebo.  Each patient received a bottle clearly labeled as “placebo pills” and was told they were made of an inert substance which had been shown to help IBS sufferers.  A second group of 40 IBS patients, given no pills, served as a control group.

After three weeks, the group who took the placebo pills reported twice as much symptom relief compared to those who received no pills.  Here is where it gets even more interesting. The relief provided by the placebo pills worked as well as the best IBS medications.

These studies offer a glimpse into the power of the subconscious mind.  It didn’t matter if the patients knew with their conscious minds that they were given a placebo.  They were able to heal themselves because their subconscious minds were conditioned to put their belief in some “thing” external from them, like a pill. And as a result, even though their conscious minds knew it was a placebo, their subconscious minds had been programmed their whole lives to believe that pills heal.

So let’s say you’ve taken pills your whole life to help you with various health conditions. You’ve used different medications to aid you in healing headaches, allergies, depression, and even the flu.  Then based on your repeated experiences, something outside of you was changing how you felt inside of you. When you noticed a change in your internal state, you associated whatever it was outside of you with the internal change–and you felt better. In time, you conditioned yourself to expect the same outcome without even thinking about it.  You anticipated that your familiar past experiences were going to be the same predictable future experiences. Put another way, you trained your brain and body to release the same pharmacy of chemicals as if you were given the actual medication.  In the Harvard study it’s entirely possible the placebo group made their own natural anti-inflammatory drugs.

Now, what if you were to change your belief from giving your power to something outside of you to heal you and place your belief on the power inside of you to heal? What if you changed your belief to the understanding that your body has the natural ability to heal itself if it’s given the right biochemical stimuli? What if you conditioned your body daily to a new mind and expected that your health could be changed by thought alone? Is it possible that once you understood the what and the why the how would become easier?

Šveđani dokazali: Treba raditi 6 sati dnevno

Sve je više dokaza da je eksperiment jednog gradića u Švedskoj o skraćenom radnom vremenu urodio plodom. Radnici su srećniji, a samim tim i efikasniji.
Radnici u SAD provedu u proseku 47 sati nedeljno u kancelariji prateći trend da rade duže i više kako bi bili bolji radnici. Međutim, jedan starački dom u Švedskoj pokazao je pozitivne rezultate eksperimenta koji je uveden prošle godine.

Continue reading Šveđani dokazali: Treba raditi 6 sati dnevno

Naime, podsetimo, jedan grad u Švedskoj stavio je na test osmočasovno radno vreme tako što je uveo radni dan koji traje šest sati, ali za punu platu.

U aprilu 2014. godine Vlada Gothenburga počela je sa ovim eksperimentom u nadi da će kraće radno vreme uticati na smanjenje bolovanja, a da će istovremeno podstaći produktivnost na poslu i tako uštedeti državi novac.

U domu za brigu o bolesnima šest sati rada i redovna plata pokazali su se kao odlična kombinacija, piše “Gardijan”.

Ovaj model počele su da prate i neke druge ustanove, jer je nega postala bolja, a radnici su imaju kvalitetniji život, što im omogućava da se na poslu bolje staraju o svojim pacijentima, a kod kuće da vode bolju prigu o svojoj porodici, ali i o sebi samima.

“Nekada sam bila non-stop iscrpljena… došla bih kući i samo se onesvestila na sofu. A sada imam mnogo više energije i elana kako za posao tako i za porodični život”, kaže jedna medicinska sestra.

I neki veliki poslodavci počeli su da testiraju ovakav skraćeni radni dan. Isto je radilo jedno odeljenje Tojote i rezultati su bili dobri.

Nedavno je i dr Pol Keli sa Oksforda tvrdio da je vreme za veliku društvenu promenu koja će radno vreme i održavanje nastave prilagoditi biološkom satu ljudi, piše b92.

U vreme kada brzo živimo, sve je teže uskladiti porodične i poslovne obaveze. Ono što bi mnogima olakšalo život je fleksibilno radno vreme. Ali ta fleksibilnost ima i svoju cenu.

Izvor: srbijadanas.com